Nedostaje mi Sarajevo

Nije uopšte važno moje ime. Ako moram da se potpišem, stavit ću maloljetni punoljetnik. Dok treba da slavim formalno rođenje grada koji me rodio, istovremeno obilježavam godišnjicu prestanka djetinjstva ili dana kad smo moja generacija i ja krenuli u svijet odraslih. Većinom u okruženju sa osamnaest godina ljudi postaju punoljetni, sa mojom generacijom se to desilo nešto ranije. Sa pet.

Slavili smo tada svako buđejne i svako jutro u kojem majke nisu bile iznova uplakane. Najčešće tako po svu noć. Možda su samo usavršile vještinu da sakriju. Sarajevska šminka tada činila čuda, mogla je da prikrije patnju, jecaje ojačni govor duše koja grca u pitanjima dokle više, pa jel' dosta? Zato danas počesto poželim da povratim kad čujem izraz da je neko ili nešto Sarajevska šminka. Ja sam sa vršnjacima tada, već u šestoj godini bio majstor za vojnu terminologiju, prepoznavanje projektila po zvuku, PAM je bio šega šta je VBR radio predveče, kao uspavanka za laku noć. Sa sirenama za opasnost nama je počinjala igra. Užurbanost ljudi da nas što više stane u podrume i sakrije se na sigurno moleći se na one koji su na frontu, mi smo doživljavali kao savršenu priliku da se izgubimo i napravimo srklet. Često se znali desiti da nečija majka grli troje djece, od kojih je dvoje "bjegunaca" iz podruma pored. Odvođenje za uho je nama bilo kao poraz: Jedan od naših je "pao". Poslije se prepričavalo ko se samo crvenio, a ko je i zaplakao, čija mati najopasnije prste ima. Nisam znao imena tadašnje Sarajevske raje, ne znam im imena ni danas. Jer ni tada ni sada, nama imena nisu bitna. Obilježavali smo se onim najboljim što imamo. Neko je od gajbe znao napraviti dvije stolice i stolić. Neko je uz jedan kliker znao napraviti 20 novih od papira kartona i voska. Crnilo u nosu od kandila dok spavamo koristili smo da mažemo lice, i sakrivamo se u mraku. Moralna odgovornost nam je tada bila da jedan kreker nipošto ne smijemo sami pojesti, nego dijeliti na barem 7 djelova. Koliko nas je bilo u generaciji otprilike. Sitno da se skoro ni ne vidi pod svijećom, a danas ispade, stvorilo ljude. Gledam oko sebe pa ne vidim ni tolišno morala. Jedne prilike, negdje već bliže 93.oj, jedan od generala iz štaba na 15-tak metara od naših podrumskih prostorija donio banane. Svakom podrumu po banana zapala. A nas jedanaest. Centimetar banane tada, ukusniji i moćniji nego najveća plantaža na svijetu danas. Nisam htio da jedem cijeli dan poslije, da mi ne pokvari ukus. Mašta o tome da će me nekad zapasti cijela banana je bila motivacija. I danas ponekad između dva sastanka usred grada jedem bananu. Nije to nadoknada neodigrane igre imitaranja majmuna u djetinjstvu, iskreno. Ne zato što sam nepristojan, nego zato što sam živ. Nisam siguran kako čovjek donese takvu odluku, niti gdje bih bio danas i na kojem jeziku bih ovo pisao, ali znam sigurno da ocu od svih herojstava najviše cijenim poštujem i veličam prepun zahvalnosti na tom što mi je obezbijedio ovakvo djetinjstvo. Biti veći čovjek sa šest godina nego neki ljudi danas sa dvadeset šest, je izvan okvira uma prosječnog čovjeka, nagrada kakvu ne možete platiti svim materijalnim dobrom na planeti. Šta su nama naši roditelji poklonili, to druga djeca ne mogu ni pročitati, a mi smo preživjeli. To se ne traži za rođendan, za Bajram, Božić niti Novu godinu. To je Bogovski poklon običnog čovjeka( Bog da mi prosti), pomalo nemilosrdno upakovan, ali vrijedniji od svih poklona, za čitav život. Te godine sam se jedini put uplašio svog veličanstvenog oca. Svog kralja. Jedne prilike se sa Igmana vratio neobrijan, nepočešljan, promukao, umoran i poderane uniforme. Moj gospodin je postao čudovište, ličio na zvijer i na svjetlu svijeće tako i izgledao. Ali valjda tako izgledaju hrabri borci. Današnji vojnici su mi ušminkani, ne vjerujem im previše. Današnje petarde izazivaju smijeh, "topovski udari" ismijavanje, a siguran sam da bih se sledio na zvuk tenka i da bi me vratio u djetinjstvo. Pardon u odrastanje. Pripremljen sam na degustaciju vojnih zvukova bolje nego mnogi vojni teoretičari a nikad nisam bio u vojsci, zanimljivo. Nije Sarajevo u tim trenucima imalo mnogo. Veliku ogradu oko sebe, na stotine ljudi iza ograde što ga ljubomorno mrze i ne podnose njegovu ljepotu, ali je idalje bilo izvor života. Raskomadano srce koje je disalo od podruma do podruma, doduše teško k'o pod upalom pluća, dato na brigu jedinim koji su ga mogli spasiti, onima koji ga vole jače od straha za vlastiti život. Poslije su podrumski doktori gradske srže sve to lijepo nazad sklopili i upakovali. Historijska operacija spašavanja života ranjenog grada je uspjela. Sve dok ijedan podrumski doktor živi, grad će se tiho smijati, i niko neće moći na Sarajevo. Jer Ono živi. Poput djeteta na livadi prepunoj cvijeća igrati, daleko od onih koji ga danas nastoje isklesati prema svojim potrebama. Ožiljci su ostali, istina, ali u ovom gradu ožiljci ne bole, nego bude i pozivaju ponos. Odkad pišu o njemu tako je. Najlješi grad srednjeg roda, izvor života, kotlina u kojem se sunce napaja, pa nastavi dalje. Taj grad transformiše od pitomih glava porodica i kućnih ljubimaca stvori zvijeri, od domaćica stvori neurohirurge, od umjetnika maršale.. Jer onda niko ne zna gdje je srce Sarajeva i gdje ga treba probosti. A ono je raštrkano na komade, u rukama ljudi koji ga čuvaju brižnije nego vlastito. I kad se pobješnjeli umore i povuku, srce se opet sastavi i kuca. To je herojstvo ovog grada. U ljudima njegovim. Ne onima koji su došli. Ili se vratili. Nego u onima koji nikad nisu ni odlazili. Onima čije su bore starije od pojedinih kamenih ulica i tvrđava. Onima čiji je znoj uflekao gradeći kule, a ne krv rušeći ih ili nanoseći im nemir. O tome Vam pričam. Još je jedan fenomen tada vječno obilježio moju generaciju. Sarajevska pjesma. Tad je počinjala od snajpera do tenka, pa kad nalete kakvi vojni avioni iznad, kao aplauz nad patnjom da se čuje. Ko da neka otrovana publika nagrađuje ko kreativnije preživljava. Danas, hvala Bogu i ljudima, pjesma kreće povrh sebilja, zvonom na popularnoj trojci Ilidža-Baščaršija, pa eho povika, selama i pozdrava krene niz Baščaršiju. Priključe se bubnjevi zanatlija i njihovih čekića, pa sve do bekvokala koji se non stop ponavlja-zvuka šoljica Sarajevskih kafa dok sjedaju na tabačiće, pluta pjesma ulicama kojim užurbane pete tempo drže, pa malo desno do huka sa Sjevera, pa malo se spusti lijevo niz Ali-pašinu do pjesme pod reflektorima pjevane sa samo jednog Juga, dođe na refren kod Remize, i zaleti se prema kraju, i taman što misliš da će pjesma da označi kraj nekim žuborom vode, tu ustvari novi početak. Izvor Bosne potekne, pjesma se na publiku preseli, valovi rukama amaterskih pjevača nezaustavljivo krenu i nikad ne stanu; jer odatle ljudi iz Sarajeva ili polete ili krenu i gdje god progovore poslije, o Sarajevskoj pjesmi pričaju. Možda se ne zna gdje idu, ali se zna gdje će se vratiti.Jer sa izvora života "Sarajevo" svako želi da pije. Pa mnogi danas zalutali misle da će svoje bolesti ovdje izliječiti. Pa se sluša što se nikad nije slušalo, počinje da se poštuje što se prije ismijavalo, odjekuje što je prije i tiho smetalo. Ovaj put su namjernici putnici pretjerali, neka historija zapiše, pa otjerali pitomo milo Sarajevo još jednom da se povuče, ovaj put na neko od brda okolnih, sakrilo se i čeka da "bolesni" ili odu ili da pomru. Nevolja je što sa ljudskim nusproizvodima, i normalan čovjek stari pa ublizu obojica moraju na polaganje računa. A ništa ljepše nema nego kad prepoznaš malo pravog Sarajeva u Sarajevu. Duša u obraze nabrekne, osmijeh hoće svijet progutat. Ali je to rjetkost postalo, ko pomračenje sunca. A prije? Prije se ni sunce nije voljelo pomračit iznad Sarajeva, jer zvijezde su uvijek voljele i voljet će ovaj grad. Sarajevska raja, podrumski doktori, planinske zvijeri iz kaldrmskih avlija sad moraju da glume zvijezdama da su sretni, dok se sve ovo ne riješi. Valja odglumit da si sretan, a ustvari tužan. Tužan jer ne grli me grad kad iz kuće izađem. Tu sam usred, a nedostaje mi Sarajevo. Ako me negdje sakriveno čuje, vrati nam se Sarajevo. Tjerat ćemo ih srcem kao i uvijek. Protiv toga ne znaju i ne mogu.

Zaprosit ću Bosnu.

Miriše hladnoća, grle me sunčane zrake te nasmijane zvijezde što se probija i budi, poškakilja me miris kafe kod komšinice krenuo da vijuga po mahali, nasmija me zvuk sjekire što cjepa drva pod nemilosrdnom rukom dede Jutra, dok se negdje jedva, kad ne naiđe ulicom ništa, čuje kako galami pijetao, a u meni šiklja uzburkano neki osjećaj što se venama pruža, k'o da je kakav rođendan danas. Eto kako izgleda jedno jutro u Bosni, divnoj kraljici što joj krvotokom teku sile poput Bosne, Une, Drine i Neretve. Niko takve vene nema, ovdje je srce vječno, Bog nas je njime nagradio i kad bude sudnji dan, smak svijeta, zbog ovakve ljepote, u Bosnu će doći posljednji. A narod će i tad vic smislit pa govorit' vidiš kak'i smo mi baksuzi, i smak svijeta je kod nas zadnji doš'o. To je taj narod. Pije vodu iz krvotoka namjerno, zaguđuje ponekad krvotok slučajno. Neka nama njih, zlatni su, ljiljani su. Ust'o sam rano. Ko da je Bajram. Bajram je religijski praznik. Ovaj praznik danas, ovo je duševni praznik. Ispunjava srca, grli duše, uljepšava ulice i prozore, potajno izmamljuje osmijeh meni i komšijama, jer kud češ išta više od stoljetne ljepote koja i danas živi, od naših mahala, naših mangupluka, brutalnih viceva, koje svako kritikuje, poneko iskreno pohvali širom svijeta, ali Boga mi kako god, niko bez nje ne može, jer Bosna je kraljica o kojoj svi laju, ali kad god kraj njih "potajno" uzdišu. Ovdje behar miriše ljepše nego parfemi nekih stranaca. Ne znaju oni šta je to. Svi dođu ko fol u posjetu, al' bi malo da i odnesu. Svak' bi oteo dio Bosne, ali da ga pitate:"Kak'a Ti je naša ova lijepa napaćena zemlja?", rek'o bi "Bljak. A hoćeš li ovaj komad, eto nek ti se nađe?, rek'o bi:"Nego šta, daj 'vamo". E ne dam. Mrš. Ne dam, đubre jedno pokvareno, i ovdje bi Ti proširio svoje gnojivo dvolično i licemjerno.. Mrš da Te moje oči ne vide, jer ovdje su vukovi pitomiji od Tebe, pogani jedna pacovska. Bosnu svako želi, al' nikom javno ne valja, jeli? Nećeš Boga mi preko mene mrtvog jedino, a i tad zbog dženaze ne bi mog'o proći stoko jedna." Ima ovdje još ljudi koji neće dozvoliti, al' je dobra stvar što šute, pa ih ne mogu raspoznati. "Možeš sto puta proći kroz ulicu, ali onaj čija je ulica ni sto prvi put te neće pozdraviti, kad nemaš ni obraza ni lica, već ogledalo zalijepio, pa nek narod vidi šta mu se sviđa, jeli? E neš' Boga mi." Ne zna ono šta u Bosni živi. Ni mi sami ne znamo, dok nam ne zatrebamo. Ne vjerova meni jedan ahbab strani da hladnoća može mirisati, a ja ga namjerno ranom zorom probudih, reko idemo, ustaj idemo, moraš da vidiš nešto što se samo jednom godišnje vidi. Došla je, ljepša nego ikad, moraš da je upoznaš, ustaj ljenčino zapadnjačka. I ust'o je. Pojeli mi čimbur i dvoje jaja na oko. Ne konta on da je džimbur bolji, hoće na oko ko u hotelu. Eto mu. Popili bijelu kafu, i preko vrata. Jesmo'l izašli, on pripali cigaru; reko "Jok, ugursuze. Moš sebe trovati, i mene u kući. Kad smo vani jok, nije Bosna ja pa da Te trpi. Ugasi to." Ono meni našlo zrak zagađivati. Nije da ga ne volim, drag mi je, ali brate zna se šta je jazuk. Ne može se to prevesti. Krenuli mi, budimo hajvane cipelama, osvrće se on ko mahmurna muha bez glave, pa i ja za njim. Tu i tamo na prozoru poneka komšinica i komšija, malo škilje koga ima, u mahali u kojoj jedva i 20 ljudi u danu prođe, ali valjda broje da ne zaluta kakva 21.budala, pa ja mahnem, 'nako kako sam gled'o starije da mašu. Pita on, kako znaš sve ove ljude, reko ne znam bolan. Pa što ih pozdravljaš? Reko što ih Ti ne pozdravljaš? I on poče razmišljati, i šutit. Jel bolje hodati ulicom u kojoj Te svi koje ne znaš pozdrave i svi koje znaš upitaju, ili ulicom u kojoj Te svi gledaju da niko ni da mukne? Ovdje i životinje pozdravljaju ljude. Kad je previše stranaca, nekad i životinje pobjesne, ovi mješanci domaćih sa stranačkim ljubimcima. Kad maše repom i snuždi se ne bil ga pomilkio, to Ti bosanski cuko, kad počne da reži, to se iz njega javlja neka svjetska džukela. On hoda i konta... Ma ne moš' Ti to razumit paša moj, ali ovdje na ulicu ne izlaziš da bi završio sa provodom unutra. Ovdje provod i počinje na ulici. Dobaci, mahni, pozdravi, poljubi, zagrli, ispričaj vic, za*ebaji onog što mu je juče tim njegov izgubio jal' na Koševu jal' na Grbavici, sarkastično prokomentariši neki novi izraz, prepričaj šega odluku nekih međunarodnih kanala, to Ti je bolan ovdje nastup. Ustaneš, jedeš, popiješ kafu, nastupaš, pomoliš se, nešto malo i uradiš, opet nastupaš, pa ručaš, popiješ kafu, pa legneš. Ako to ne znaš, moraš što prije odavde ići, jer češ sve ovo naučiti, a onda Ti povratka nema. Vidiš ovu rosu na autima, bolan ovdje je bio veći snijeg od ovog i još jedno ovol'ko na njemu auto, premašio snijeg, a nema ni sedam mjeseci. Objašnjavam ja njemu to, kad on reče:"Mmmm..." Šta mučeš reko? Kaže on meni, šta ovo miriše? Aaaa reko to Ti je kona, vještija u kuhinji nego džokej s konjima, kafu napravila, pa pustila miris da se takmiči s ostalim konama. Dobra je ona, znam je pravila mi čaj kad sam zimuz čistio snijeg, ovaj od dva metra, tad se i upoznali, da vidiš što čaj dugo grije, drži haman i po sat. Do tad je nisam znao, a ni od tad je nisam vidio jer nije bilo nikakvih taksirata i nevolja. Solidarisat ćemo se opet, jel nas šta udari. Tako Ti je ovdje kod nas. A ona, vazda joj je prozor otvoren dok mirisima dozvoli da se takmiče, ali ima jedan zastor. E taj šareni zastor s cvijećem mene za*ebava da prostiš, evo već mjesecima. To Ti je tako kod nas prije bilo znaš, kad hoćeš da uživaš u ljepoti, malo Ti je zabrane. Čisto da je poželiš što više. Znali su bolan stari ljudi s nama mladima nekad. Sad bolan mi sami sa sobom ne znamo a kamoli s drugima. I reci mi, jel miriše hladnoća? Uuuuu kaže, šta miriše, i ježi i miriše. Sav sam se naježio ali zanimljiva je ova ulica prepuna mirisa. Jest vala, mirisala bi ona i povazdan, da ne svrate ovi smradovi, to se tol'ko uščuje od silnih g*vana što ih plasiraju, da i prozore nekad moramo zatvorit. Šta ćeš ova je zemlja kvalitetna, nije nam trebalo gnojivo pa da valja, nego ono samo došlo, da je otme, da na sebi uštedi. Vidiš ono brdo, eh tu ćemo. Moraš da je upoznaš. Kaže koga? Vidjet ćeš, nego haj 'vamo. Ovo Ti je sokak. Evo vidiš, metar širine se četiri visine, i do danas ost'o. Ovuda su Ti prije životinjski konji prolazili i to je bila ulica. Plemenite životinje vuku ljude, ljudi upravljaju konjima i život je tekao glatko. Danas su ulice šire, prolaze ergele ali u obliku motora, ali Boga mi prolaze i svakakvi konji. Samo je nezgodno što su konji počeli upravljati ljudima, pa život haman ne teče, nego uzvodno se koprca. Sunce Ti ovdje ima posebnu dimenziju. Ljudi se dijele na one što vole ljeto i zimu. Ali i jedni i drugi vole sunce. Tako Ti je u Bosni. Uvijek imaš podjeljene ljude po nečemu, ali uvijek i redovno, oni imaju nešto što zajedničko vole. Jel to lopta, jel kafa, jel janje ili ćevapi svejedno je. Uvijek ih nešto drži. Neobjašnjivo, nepobjedivo, neviđeno. Posmatraj to ponekad. Pričat ćeš o tom. I uživaj u suncu, zdravo je naše sunce. Lice će Ti potamniti, ali i biti nasmijano, jer ovdje se svi smiju suncu. Eh, vidiš ovu malu nemodernu kafanicu, čuješ kako ništa ne čuješ od ljudi kol'ko galame? Eh tu ćemo popit kafu, vrijeme nam je. Znaš kad kafu kod nas piješ, ne možeš to tek tako. Moraš kako valja. Tražiš gdje ima Bosanska, ovdje ima, i onda čekaš. Dođe džezvica, to Ti je ovo, dođe... ne diraj bolan opržit ćeš se, stani, dođe fildžan to Ti je ovo, dođe rahat lokum, ama ostavi bolan šta si navalio, to Ti je ovo, ali Boga mi dođe Ti i ova hrpica šećera, to Ti je kocka. Bosanska se kahva bez kocke ne pije, nemoj da se provališ negdje. Sad Ti i ja možemo pričati o čemu god ta Tvoja glava razmišlja, na kafi se sve završava, priča, dogovara. Samo još kod zubara ne piješ kafu ovdje kod nas. Svugdje drugo ne odbijaj. Ja bih s Tobom pričao svašta, nego nemam vremena, moram da Ti kažem plan za danas: Sad kad popijemo kafu, krenut ćemo uz ono brdo do vrha, pa ćemo dalje. Gdje ćemo? Šuti bolan sad ću Ti objasniti. Kad se vratimo kući, proći ćemo pored dede Jutara. Ako ne bude svi iscjep'o ono drva što ima, onda ćemo mu i mi pomoći. Moraš pomoći čovjeku koji cijepa drva, istovara namještaj ili ugalj, gura auto da upali i ne smiješ nikad proći dvaput, a da ne pomogneš ili bar priupitaš trebal' pomoć. Zapiši. Inače se taj čovjek ne zove Jutar, da znaš da me ne provališ, reći ću ja njemu da si Ti Englez da nemaš pojma, ali da imaš u ramenima snage, pa Ti prvi počni cijepat kad dođemo znaš, dok se ja s čovjekom upitam. Ja sam mu dao ime Jutar, jer svako jutro kad sam se vrać'o iz kafane, viđ'o sam ga ide na sabah. Jednom sam i ja otiš'o na sabah za njim, ali bio zasp'o probudio me ezan za podne, pa više ne idem. Pošto hrčem kad spavam pa da ne ometam narod. Ili kafana, ili namaz. Ne može Ti kod nas oboje istovremeno. I po tom ga ja zovem Jutar, Ti ga zovi komšija. Jesi popio tu kahvu? Haj srkni to još malo, pa da idemo. Grehota po suncu ne bit' vani. To Ti je samo kod nas grehota, nemoj to gdje drugo naglas reći, da se ne provališ. I inače pazi kako se pozdravljaš, ponašaš, nemoj da ne gledaš lijepe žene, jer ovdje Ti je najvažnije da se ne provališ. Nemoj slučajno da kažeš da si nešto poznat, imat ćeš više viceva nego Čak Noris. -A i Vi znate Čak Norisa? -Jok eto Ti znaš. Čak Noris jedini nije popio vode sa Baščaršije, a doš'o dvaput ipak. Nego, pazi šta radiš, nemoj se pravit budala, moš' ostat takav. Hajmo sad. Krenuli smo uz brdo, hoću čovjeku da pokažem gdje je doš'o i šta ćeš preživit. U Bosni ne možeš doći, posjetiti i otići. U Bosni to još nikom nije pošlo za rukom. U Bosnu dođeš, preživiš, i pričaš. Čitav život. Došli smo na brdo, i nekol'ko me puta pitao što smo došli, reko šuti i ne pitaj. Vidjet ćeš na kraju. Da Ti ispričam: "Zaljubio sam se u nju, kad sam imao nekih pet, ili pet i po' godina. Nisam nikada prije osjetio tako lijep osjećaj, nisam ni znao šta me snašlo iskreno. Samo sam se smijao. Trčkarao svuda uokolo, slušao kako odjekuju remek djela super bolesnika, kojima je ova ljepota bila toliko trn u oku da su pokušali da je izbrišu. Sva sreća da nisu poznavali, nas, sve koji smo tu živjeli i naše roditelje. Nisu znali kakav je ovdje narod: Izgleda pitomo. Može sve. Samo kad hoće. Ali prečesto neće. Sjedi i radi svoj pos'o. Zadovoljan onim što ima. Želeći još malo na fol. Ali kada ih se udari gdje boli, kada zatreba da urade ono što cijela država ne može, oni sami zajedno sve začas. Preko noći. Ne možeš to razumjeti dok ne vidiš. Oni guraju kola uzbrdo ako treba. Oni navijaju ko jedan za državu, iako se mrze zbog klubova. Nisu oni ti koji mrze, to su samo pravila kluba. Oni čekaju minut do dvanaest, ali kad ustanu... Vjeruj mi stranče, prijatelju brate, to su heroji. To su Spartanci. To su Gladiatori. Jedu. Grizu. Čupaju. Nose i vuku. Kad ih belaj pritisne, kunem Ti se, zamišljam da bi i Zemlju mogli u rikverc pokrenuti na minut. I onda bi rekli, ta će Zemlja. Samo da se u nekoj kafani takva opklada napravi. Vjeruj, to su Ti iskreni Bosanci i Hercegovci. Mermer dižu rukama. Iz vatre ljude izvlače. Pompezno, grmaljski, daju život svemu ovome što vidiš, ubice u čijim venama teče ljudskost, Ti to još nisi vidio, ali opet ponizni, opet na molitvi poput malih mrava, samo ne toliko uporni i vrijedni, jer nemaju želju. Mili i nježni poput djece, zaplaču kad je najteže, i kad najemotivnije. U to ne diraj. Ljudi su, dobro zamaskirani, ali ljudi. Zaboravili su oni prokleti bolesnici, nisu na to računali. Desio se filmski scenarij uživo, desila se historijska prekretnica, kad su vidjeli da više nemaju kud, pit kafu, viceve smišljati i čekati, uzelo je to šta god je imalo da se bori, najčešće ništa, samo srca. I to kakva. I onda je historija umočila pero. Mali su ustali protiv velikih, žrtve protit tiranina, primitivno naoružani, srednjovjekovno pripremljeni, moderno hrabri, epski jedinstveni, nadljudski solidarni. Zato Ti i ja danas kročimo ovuda. I ko zna kuda bismo još mogli obrađivati zemlju k'o svoju da onda nije došao svijet. Kad su se u mačićima probudili lavovi, došao je svijet odjednom, i rekao:"Dosta. Lijepo se igrajte." Al' *ebo to, pusti to sad i uvijek, o tome ne pričaj ovdje, jer kad dođeš sa strane i pričaš njima o onom što im se desilo, i još pritom ih učiš šta su proživjeli, vjerovatno će Te otjerati, ako Te ne izdegeneče budi sretan. Ne uči nikada ove ljude koliko i kako ih je boljelo. Imaju ožiljke, ali nemaju amneziju. Imaju srca, ali nemaju prekidač. Šuti sad, evo ljepotica, nemoj me obrukati, fino se ponašaj.. "Ćao ćao ljepoto, kuda smo to danas krenuli? Što ste mi lijepe na suncu, ah mati moja mila šečer sitni...-Hehehe gdje si Ti, šta ima... " Vidiš Ti ovo? Ni ovo nigdje drugo nema. Ovdje su žene ljepše nego pečene paprike u domaćem krompiru iz peći na drva. To je isto fenomen neki. Možeš biti i gladan i žedan, ali dok njih gledaš, dobro je. -Zašto si tako ljubazan prema njima, ni ne psuješ, ne galamiš, ništa samo se smješkaš? -Pa bolan ovo su šećeri, ne kabadahije. Džentlemen nikad ne psuje kako ne znaš, seljačino jedna ruralna, haha. Nikad se Ti oženit nečeš. -Ali zašto me zoveš seljakom, kad sam ja u gradu rođen, živim, i vjerovatno ću živjeti do kraja života.-E drug moj, znam ih ja još što su se rodili u kvazi gradovima, ali teške seljačine. I u ovom su se gradu neki rodili, valjda jer im auto stalo dok je mati bila trudna, pa zalijepilo rodni list nasred dnevnog boravka, a ni kašike držat ne zna. Nego, to Ti je ovdje bolan kontra-kompliment, seljačina. Seljak je pošten čovjek, radan vrijedan, to Ti nisi, nego 'vako kad ne znaš se ponašat, onda si seljačina, a vel'ka je razlika. Elem, slušaj dalje. Zaljubio sam se tada u nju, evo dok se popnemo do vrha, vidjet ćeš je, i do dana današnjeg, evo dvaes' i pet godina joj se divim, mada nisam znao šta je taj osjećaj. Sada znam. Ne možeš je ignorisati, ne možeš ne pasti na njen šarm, to kad zagrli, kad za ruku uhvati i medvjede u krvi probudi. Ona je tako lijepa, poput nedostižne žene, kao čigra. Želiš je priđe Ti, ali se samo igra. I ode. I opet tako. Moraš igrat kako ona kaže, i ples je spektakl. Jel ne znaš korake, muto si. Ma ko i svaka žena, tako i ona. Idemo još malo. Posebna je bolan ova Bosna, moram Ti i to pričati. De, uzmi malo kifle.. -Neću samo jednu imaš. -Uzmi bolan, šta Ti je. U Bosni kol'ko god imaš, uvijek može po-pola. Kad moraš na tri podijeliti, onda ispadne nakaradno, uostalom ni digitron kad deset dijeli na troje, ne zna da ispadne da valja, a svijet nama doš'o i reko da mi možemo. Moš mislit degenerika, a još nas i precijenili. Nije da ne možemo, nego ne da se narodu o tom. Narod je ovdje raja, ne revolucionari. Ovo sad naše Ti je nastup, samo da znaš. Mog'o si Ti papak jedan šta i zapisati, da ja džaba ne govorim ovdje, satrah se, ccc. Nego vidiš ona brda. Tu Ti je Olimpijada bila. Te godine, kad si Ti još bio igračka svojih komšija, tamo, eno tamo, eno onde i eno u onoj zgradi što sad nema krova, e sve to skupa je bilo uvezano, i radilo, a imalo procesor manji nego taj Tvoj ajfon u ruci. Sve piksele kamera kad sabereš, tol'ko ih Ti tu imaš, a bilo je na stotine aparata. -A što sad nema krova?-A jesi seljačina prekidaš me, pa nema bolan zato što nam ne treba, hoće djeca da igraju lopte po suncu, čekaj dok poželimo led, pa ćemo napraviti aaa Tebe. Gledaj dalje.. U onu sam se ja zaljubio kao mali, eno ondje je, znaš gdje smo sreli one što ih nismo mog'o prestat' gledat', eh tu pa prva lijevo skreneš. Čini mi se da se tu rodila. Doš'o sam da Ti pokažem, gdje živi. To Ti je ovdje jako važno. Hajmo sad dalje da vidiš ovo što moraš. A da znaš, njoj je i rođendan danas, zato je ovako sve praznično, lijepo. Nije 'vako svaki dan, ali je lijepo. Uglavnom, danas se na kafama o tome priča, ako s nekim sjednemo da me ne obrukaš. -Pa gdje konačno idemo, samo me negdje vodiš, objasni mi.. -Pa ja sve objašnjavam a Ti na tu kiflu navalio ko mutav. Ti kad bi još malo ovdje ost'o, vjeruj mi ne bi nikad otiš'o odavde. Bosna ima jednu manu odmah da znaš. Izgleda da svugdje u svijetu prodaju smao karte za Bosnu u jednom pravcu, je*'o li ih njihov sistem. Ovdje je bitno da si raja, im'o ne im'o, moš bit raja il' kreten. Znao ne znao, umio ne umio, smio se plak'o, sve može. Preveliki su ovo ljudi za razumjeti, ali ako si kreten, popljuvat će Te naveliko. Haj požuri bolan, nizbrdo je. Haj'mo sad ovuda. Da vidiš Principov most. S koje je čoj'ek visine skočio da bježi u rijeku, ne bi vjerov'o. Ono tamo je nekad bila željeznička stanica. Sad je nako, pacovska stanica, ali je lijepo za vidjeti. Izdaleka. Tuda je nekad iš'o ćiro, to Ti je mali voz. Sad više nema ni pruge ni voza, sad imamo neke moderne limene poluoble kutije, koje smo kupili jer nam ne trebaju. Ali su moderne i lijepe. I one stoje. Ćiro je bio star i ružan, ali sladak, međutim uvijek je išao. Ni jedna pjesma ne govori o tom kako Ćiro stoji, znači da je uvijek išao. Ovdje Ti je važno šta pjesme govore. Eno Namika, kako je okoooooo, a evo mašalah, došli neki gosti pa da ih provodam... -Šta je bilo njemu s okom? -Ništa ba, šta je Tebi s okom, vidiš da su mu oči najnormalnije, ne rugaj se seljačino djeca će Ti takva bit'. -Pa pitao si ga kako je oko... -Jooooj, ma.. ne kontaš Ti to. Haj 'vamo. Eno naše ulice, sad dobro zapamti, ako sretnemo dedu Jutra, Ti se rukuješ, otimaš mu sjekiru polako, počinješ da cijepaš, kažeš: neka ja ću, dok se ja upitam s komšijom, mora se to. Potraja priča s dedom Jutrom, više od pola ga nisam razumio, ali sam skoro sve klim'o glavom, i super smo se ispričali. -Boga mi dobro Ti iscjepa onaj metrić drva, za čas, svaka čast. I od vas stranaca neka korist. Da nam uništavate šume. Haha, šalim se, de izuj cipele, ovdje se ne gazi bolan, nije ovo državna ustanova. Mati došli smo, de da jedemo, pa kafu hoće. -A Boga Ti, što si me danas toliko vodao da vidim nešto, a na kraju smo opet došli ovdje i ja nisam vidio ništa? -To Ti misliš da nisi. Tako Ti je ovdje. Na najljepšem stojiš, a ni ne znaš da stojiš dok negdje ne odeš. Da nema mina, bosonogi bi mi hodali i po travi, da nema školjki od stojadina i flaša od pive, i kroz rijeke bi prošetali stopala, dobro je za tabane. Nego 'vako, nije pametno izazivat subdinu znaš. A jel Ti bilo lijepo sve što si vidio danas? -Pa jeste...- Jesi se zaljubio tri puta? Jesi..-Jesam. -Ne prekidaj me bolan. Ovdje Ti se ne postavljaju pitanja da Ti odgovoriš, nego onaj ko priča priča, Ti šutiš i kontaš poentu. Jesi skont'o, je...-Jesam.- Eno opet. Seljačino, zaveži dok završim. Šalim se šta me gledaš tako. Nego slušaj, odlučio sam da joj stavim prsten figurativno, ja Ti kobajage pišem o ljepotama koje vidim. Na*ebali su oni što će čitati, ako ja imam kak'e dioptrije a da ne znam, pa mi sve izgleda drukčije nego što jest, elem. Ja ću tako da uradim, pa ako kaže ne, neka kaže. Ali ja ću pokušati. Ako kaže da, ostat će ta ona moja pisana riječ, zapisana da izazove nešto. Ili će me po njoj pamtit, ili će me po njoj zaboravit. To je ovdje tako. Napisat ću Te riječi, da joj poklonim svu svoju ljubav, jer trenutno ništa ne volim osim nje, uvezati ih lijepo, sa onim zlatnim koncem ko fol, u neku tamniju boju, da djeca ne čitaju, i poklonit narodu. Mislim prodati, ali ono što će oni dobiti ja nikad neću naplatiti, tako da je to isto k'o poklon. Ružno je reć', ali danas je tako. Mnogo je hajvana što imaju sve što ima cijenu, a nemaju ništa što nema cijenu. Ili je sve zakamuflirano od materijalizma pa ja ne kontam, ili su nam kolekcionari pravi degenerici postali. Elem nije važno. Ova moja uvezana hrpa slova će biti naše prvo djelo. Naravno, bit će muško, i ličit će na mene. Abortus je skup. A kako će ga ona paziti, ja to ne znam. Tražio sam ženu koja će paziti moje dijete kao ja nju. Ali takve nema. Pa sam se odlučio za Bosnu. Razumiješ li Ti mene išta ubleho? -Čekaj razumijem, ali nisam dobro skontao? Šta planiraš da uradiš? -Zaprosit ću Bosnu.

Šta ima?

Kaže ona meni šta ima? Draga je ona meni, nema nimalo sile u sklapanju osmijeha što ga lice pokazuje ko dama nove cipele, kad nju ugledam, još kad mi progovori pa i glas počne da mijenja tonove, ništa to nije slučajno, kad je ona u pitanju. Volim ja njoj i odgovorit. I to tako da bude taman dovoljno dobro da ona opet odgovori meni, i da sve to skupa uljepša oba popodneva i njoj i meni, da ne bude teško, ali ni suviše prazno, ne pre-emotivno ali ne ni svejedno, i tako. Unaprijed ja znam da ću joj odgovoriti šta god me bude pitala. Ali ona zbog, ne znam ni ja čega, pita me samo: šta ima? Hmmm..., rekoh ja i pokušah da snimim šta to stvarno u mojoj glavi u tom momentu ima? Kako da ja njoj sad to "preslikam"? Jer tu evo, ima već pet posljednjih minuta kako sam osjetio u zraku jedan parfem koji prođe hrabro na onoj lijepoj djevojci s prstenom na ruci, vidio sam prsten jer je tom rukom držala telefon, a ja sam ljubitelj telefona, nisam prstenja, i razmišljam onako usput u pozadini, na koga li me taj parfem podsjeća? Mislim ženski je. Lijep je. Mora da me na neku žensku osobu podsjeća, ali ovaj grad je prepun lijepih žena, stvarno je lako pogriješiti, lako ne biti siguran, pa čak i pogrešno ime pogrešnoj izgovoriti u pogrešnom trenutku. To je ovaj grad, tako mi Boga, ako nije, nek nikad više ovaj parfem ne osjetim. Vrzma se to meni po glavi, razmišljajući da li je to bio nekad miris i ove što me pitala šta ima, pa ja evo kontam. Ima u mene i to da razmišljam što mi onaj uobraženi šminker nije odgovorio na ponudu, kad vidjeh automobil, jedan od onih koje on prodaje, naumpade mi, mora da mu je direktor na putu, on sam ne donosi velike odluke. Najveća odluka koju donese svakog dana jeste da li da uključi ili da ugasi klimu, da se ne prehladi, za drugo ne razmišlja, jer on i nije tu da razmišlja. Tu je da bude ljubazan prema meni, što i nije vala bio, tu je da odgovori ljubazno, što je haj'mo reći i uradio, i da čim prije uspostavi stav i odgovori na ponudu pa ili pozitino ili negativno što naravno nije i vrlo vjerovatno još dugo neće. Razmišljam ja usput i o tome kako tako paraziti uvijek rade tamo gdje trebaju najveći entuzijasti da sjede, najveće zvijezde svake firme, jer na malim narudžbama veliki padovi se dešavaju. Kako razmišljam o tegobama, podsvjesno su se moje vijuge dogovorile da razmišljam i o lijepom. Pokušao sam o njoj, pa o potencijalnom rezultatu odgovora na onu ponudu, pa o svom psu, kojeg još ni dobio nisam, uh, to će biti lijepo kad ga provodam i u parku odigram s njim jedan na jedan valjanje po travi, pa ni to nije potrajalo, neki blješteći odsjaj sa stakla izloga što me sunce otrgnu od maštanja prebaci misli na potpuno drugu stranu, onu gdje je pijesak umjesto asfalta, gdje su valovi mali zvučnici iz mnogobrojnih bašti i kafana i oni sviraju, i gdje pokoje dijete me podsjeti da ima mojih zemljaka tu, pa plažama odjekuju religiozni nadimci njihovih najdražih. Razmišljam ako ništa što trenutno nisam tu, što li je nešto bilo preče od te ljepote. Usput kihnem, uhvatila me alergija na sve ove licemjerne i beznadežne mahalaše-ljude kojih čovjek mora barem nekoliko sresti na putu do bilo čega. Takve su nam ulice postale. Privlačne ulice za neprivlačne ljude. Na onim izlozima na kojim ne blješti sunce pogledam i kontam: kako ovoliko stvari u jednom trenutku može stati u tako malu glavu, pogledam u oči i vidim nekakvu dubinu, tol'ko brzo propadam da me strah dalje gledati, pa nastavim svoj put, kojim žurim ne znajući ni gdje ću, a nisam sto posto siguran ni gdje sam bio. Pritom mi pade na pamet, imaju dvije mačke što sam im sinoć mlijeko iznio, gdje li su one po ovoj žegi i vrućini ? Mačke ne mogu na more otići osim ako ih neko ne odnese, a nije im neka šara, nisu lijepe, vjerovatno ih niko neće odnijeti na more. Zazvonio mi je maloprije i telefon, ali srećom na kratko, taman dovoljno da ne stignem da se javim, jer me zvao jedan pokvarenjak. Uh, ružnog li je pogleda taj čovjek, kad pogleda, vidi se da laže. A jal isijava, ko ovo sunce danas što svjetlost isijava. Volim ja tu zvijezdu, pa uporedo razmišljam i o tome kako je čovjek stvorenje s greškom, moglo je vala bit i da ljudi žive bez da su nezahvalni. Baš bi hairli to bilo, kad ne bi bilo zimi ah da nam je sunce, a ljeti joj samo da hoće onaj bijeli snježni pokrivač, koji kad pokrije postaje bijeli ljudski izmet. Dakle, ljudi su ljudi s greškom. I sve se ovo protumba u trenuku kad čuh ono šta ima, što je najgore nije vala da ima puno, na ovo sve mogu dodati još samo nešto malo, razmišljajuć kako mi je sedmi oktobar rezervisan, i kako će baš taj vikend biti izuzetan, a meni rezervisan, kako mi se uvijek prve jave stvari koje su manje važne, uvijek mi se prvo u obaveze upišu gluposti, a kad dođu one prave stvari, ja vidim zauzet. Pošto sam nezadovoljan vlastitim razlučivanjem, visoko podignem glavu, sagledam oko sebe, ne treba puno da čovjek nađe utjehu za sve što trenutno ne valja u današnjem društvu, baš je to barem lako pa ja bacim pogled lijevo desno i odmah lakše bude, kontam još sam ja i dobar kakvih ima. Ali opet dok bi moglo bolje, nije čovjek ispunjen. Evo čujem jedan poznat zvuk auspuha, to je onaj crveni što sam ga preksinoć vidio i to na suvozačevom mjestu djevojka, inače rodica jedne moje bivše, koja nikad nije postala bivša samo ona to ne zna, a i previše mi je bila ne teška da bi dugo trajala. Naučio sam razliku između lakih djevojaka i ne teških. Ogromna je. Eh ova je srećom ne teška, što joj uvijek ostavlja dovoljno budućnosti u mogućnosti. Dok ovim drugi ne ostaje ništa, osim zid uspijeha. Ili da kažem, zid trenutaka na pravom mjestu u pravo vrijeme za njih, krivo za njihove žrtve. Evo slušam opet je onaj onom poručio nešto po novinama, a pojavio se i neki novi lik. Politika je kurva, a zamislite kakva su tek njena djeca, koja se eto samo tako pojave odjednom. Pade komad fasade pored mene. Skoro da sam osjetio zračni jastuk kako mi pored uha prozuja, baš onaj ispred ove cigle što proleti, odozgo prema dole. I da sam umro evo sad i evo ovdje, nikad ne bi saznali ko je kriv, ali najvjerovatnije bih ja bio kriv. Što sam uopšte umro. Pa se moralo tražiti ko je kriv. Ali opet ima ovaj grad lijepe žene, i lijepe viceve. ISto kontam, juče su najavili bolji javni prevoz. Najavljuju i bolje usluge za stanovnike, parkove, neke klupe, neko bolje cvijeće, nije to više obično cvijeće, svašta nešto bolje. Ja ne mogu da ne pomislim; A jel iko najavio bolje ljude? Ili je to samo ostalo isto, ko prije 50 godina, ko prije 100 godina? Izgleda da ljudi nastaju i danas isto kao i tada, samo s drugačijom računicom. Hele' nejse, šta ima kod mene, subhanallahi šta sve ima, i kako ja to da kažem sad njoj, a tako mi se lijepo smije kad me ugleda da sam je ugledao? Sva sreća pa u ovom gradu šta ima nije pitanje, nego ritual, pa se i ja na kraju tog neugodnog momenta koji zamalo preraste u zloslutni opis mog mentalnog zdravlja koje u trenutku najglasnijeg odgovora ostavi me prepunog šutnje, pa se ona mogla još i uvrijediti pomislivši da ja to njoj nešto, a nije, tako mi svega nije, hvala Bogu da nije, nego dok razmislih šta sve ima, ima bona nebila do prekosutra bih ja Tebi prič'o, ali opet začuh ezan, crkveno zvono, točak tramvaja, dvoje male djece što govore francuski, ili se krevelje na bosanskon ne znam, i sjetih se: ovo je taj grad, nije ona bolan ništa pitala, samo je ritualisala, i sjetih se na vakat da treba da odgovorim: -"E'o vala ništa, kući kren'o, šta ima kod Tebe?" Uh, dobro je. Sad ona duma, vjerovatno će isto ovo sve ponoviti, a još kraće od ovog izgovoriti, pa ćemo nastaviti dalje ritual, dok ne dođe do nečeg što je fakat. A ja taman imam dovoljno vremena da prokontam: Bože mili, koliko li samo kod ljudi svega toga ima, ali šta ih pitati da se do tog dođe? Jer što se više puta pita šta ima, sve je čovjek dalji od onog što stvarno ima. Ovaj grad je prepun fenomena, ali je najveći fenomen samo jedan: što je uvjerio svakog koga posjeti, da je vrlo jednostavan, sasvim običan grad koji se voli, u kojem ne postji nikakav fenomen, i u kojem se voda pije s česme. Svake česme iz koje voda teče. Da mi je da pitam ovaj grad šta ima, pa da slušam dok razmišlja.

Moj Adnane, šta ću sad ?

Opet mi je Bog pokazao život. Opet je uzeo onog koga "ne smije". Opet je nesreća došla onome kojem su svi samo vazda govorili: Sretno! Ništa nije u ljudskim rukama, sve je u Božijim davanjima. Pa kako to tako Bože? Eto nema ni sedam dana kako najčestitiji i najhrabriji borci u Bosni, padobranci iz Banja Luke napustiše ovaj svijet po Tvom zapovjedanju. Ni vidio ih ni čuo nisam, a bilo mi se steglo nešto u plućima, nisam taj dan ništa dobro napravio. Ponekad razmišljam koja je poruka koju želiš da shvatimo ovim otimanjem najboljih od nas? Uhvati me želja da što prije i ja odem, ako je to po pravilu, da najbolje duše uzimaš naglo, odjednom tamo gdje nikad niko ne bi očekivao. Neka počivaju u miru svi iz onog aviona, neka njihovim roditeljima neko čudo dođe na ramena i olakša im. Teško je druga izgubiti, a kamo li dijete, a kamo li sina i to takvu zvijezdu. A teško je prihvatiti da gubimo danas i Čatu, pa zar i tog šampiona? On je šampion života, ne samo sporta. Pa Čata... Neću više o sudbini. Ne postoje tako crne riječi da se mogu vidjeti na papiru kojima čovjek može slobodno da zaplače, da se papir ne ukvasi i ostane vječan, kao uspomena na veličinu za koju sam sve novosti prihvatao sa osmijehom, sa željom da Ga susretnem, pa kapu skinem, da Mu se naklonim i da me noge služe dobro da mogu da ustanem kad Ga neko spomene. Sve su riječi uvijek iste od kada je svijeta i vijeka, samo ih drugačije redamo i to nas čini ljudima. Adnane, Čata, Gigante, Veličino, Inspiracijo... I nanizao bih ja još puno toga. Pa šta bi? Molim Te ne zaboravi nikada šta se desilo, kako bi na onom svijetu, ako Bog da mogao da mi odgovoriš. Jer ja znam da Ti nisi zaslužio. Da Ti nisi mogao da pogriješiš. Znam ja Tebe. Ti si onaj što je slomljenom rukom na najopasnijoj ruti došao bez sponzora u Yugi, dok su drugi dolazili potpuno zdravi u Hamerima i svima si im uputio lijep osmijeh, pokazajući kako je pehar jedva stao u Yugu i kako ga Ti nosiš kući, a i dalje slomljena ruka. Ti si taj. Ti si čovječe iskrenog pogleda, onaj što je čamac na babin zub izvukao, koliko si samo puta na zubu visio. TI si čovjek koji je veliki dio svog života proveo viseći. Ti si bio živa ptica, ljudska, letio si skakao, pentrao se i ... Ja sam Te i zbog toga volio. Sjećam se dobro naslova kojim si me opet nasmijao paša, kad si rekao da voliš sve što nije normalno. Pa Bog da Te čuva, zašto je tako skupa sreća, zašto tako kratko traje? Ti si nas godinama činio ponosnima, Ti si moderni vojnik bio u ovom poslijeratnom ratu ignorisanja najboljih. Bio si najbolji, a opet raja, a opet kafu znao popiti, pozdraviti se, Bajram čestitati i opet se penjati, opet medalje osvajati. Kažu da o ljudima govore djela, o Tvom će da govore zlatne medalje, pa plakete, pa uspjesi, pa priče po kafanama sarajevskim, pa tek onda djela, sportska, ljudska, sve i jedno dobro, sve i jedno veliko. Ne želim da prihvatim da je danas život bio tako okrutan. Zašto je to bio najteži i najdublji način da svi shvatimo da Bog uzima najbolje jednog po jednog? Veličino moja, druže moj, svaku ovu suzu Ti opraštam jer si me godinama činio sretnim, i u Tvome odsustvu nasmijavao si me čim te neko spomene. Bio si istinski Sarajlija. Bosanac i Hercegovac i nikada nisi želio do zadnjeg daha da ideš da nastupaš za druge, koji su Ti davali kule i gradove. Ja nisam do sad bio ni ministar ni premijer, mogao sam Ti samo dati stisak ruke kad ti je bilo teško i beznadežno, mogao sam Ti, kao i svi koje si poznavao, samo govoriti sretno i svaka čast, a sada Ti se kunem, tako mi Boga, dok živim ja, živjet će legenda o Tebi, jer ti spadaš u tu kategoriju. Sve si prošao, svugdje si lebdio, tamo gdje mnogi ne smiju ni pogledati Ti si se penjao, skakao, uvijao, Dariva bi se trebala po Tebi zvati, Ti si je proslavio, "Čatina dariva", tako ću je ja zvati, jer to je Tvoja igraona. U legendu Te gurnu jedna rijeka, Tebi dobro poznata... I prije si se tom rijekom spuštao, jedna Miljacka što Sarajevom huči godinama... Uze Te baš ona, sarajevska, ispod Tvoje mahale, pored Tvoje igraone, godinama Te posmatra šta radiš, kako oduševljavaš, kako prkosiš i na kraju Te je uzela sebi. Svi bismo Te mi Adnane sebi, makar na jednu kafu koju popijemo, da šta progovorimo, da Ti čestitamo, da Ti sreću poželimo. Bio si veliki, ostavio si planinu iza sebe, bio si mnogo što svima danas nedostaje. Ubili su većini i volju i želju i pobjedu nad sobom i svojim čulima, ali Tebi nisu mogli. Zato si Ti vojnik modernog vremena. Mučio si se da nađeš partnere, sponzore, institucije da stanu iza Tebe i Tvog zlata vrijednog "rata", onog sportskog. Ratovao si sa rekordima, primjer si onih rijetkih kojima je to pošlo za rukom da i u ovoj našoj, razbijenoj na komadiće, napaćenoj, lijepoj zemlji uspiješ, sve sam, sve svojim trudom, sve svojim odricanjem, nespavanjem, zalaganjem. Slušam ja o mnogima, prihvatim da i onu valjaju, ali to su samo priče, a Ti? Tebe sam gledao, Tebe sam konzumirao, u Tebi inspiraciju vidio, o Tebi sam raji pričao... Moj Čata, k'o grom u pustinji me zateče ova tegoba. Prihvatio sam već da najbolje gubim, to je moja sjena u životu i neka mi svi oproste, ali će biti mnogo teško i mnogo će dana proći dok prihvatim da je legenda tako kratko trajala. Moj Čata, ako me ikada autorom proglase, o Tebi ću da pišem. Neka Ti dragi Allah podari džennet, kao hvala za sva dobra i svu ljepotu koju si na zemlji stvarao, u ovom blatu u kojem svi pokušavamo da živimo čisto, kao nagradu za onaj hod po žici na topu Vratničkom, kad si i požurio da bi na teraviju stigao. Ma da Ti u džennetu postave najbolje penjalište, jer krv se ne može zamijeniti tuđom, želja se ne može izbrisati, ćeif se ne može ugušiti. Ti si bio moj idol, moja će djeca da slušaju o Tebi jednu "Legendu o Čati". Bio si mi inspiracija moj Adnane, a šta ću sad?

Ono čega nema

Dok me s ljubavlju i spremnim riječima isprate u laku noć, ja se odvažim i pustim da se svjetla pogase da pomisle da su upravu, i da ću ja kao i oni da spavam. Ne znaju, nenaučeni da ja često ne spavam upravo zato jer svi oni spavaju, jer kad po ovom najmističnijem životnom obliku bivanja, jer kad po ovom najcrnjem izražavanju sile i moći svih nebeskih sila i najglasnijem dokazu da protiv tišine ni jedan čovjek ne može, jel šuti gotovo je, jer u takvom okruženju, kad niko ništa, ja volim da nešto. Imam tišinu, a nemam ljude. Ja već dugo u svojim molitvama zahvaljujem na tome. Iako je Bog preporučio da se kad čovjek bez umjetnog svjetla ne vidi, ustvari tada da spava, ja sam odmetnik od preporuka, nikada mi ništa nisu značile pa tako i ova, jer u nekim od svojih noći, učinio sam više, nego za sve dane koje pamtim. Noć je magična. Zamislite samo tolišno ljudi kolišno ih možete vidjeti kroz prozor kad pogledate, pa kroz zidove, ono kol'ko vaš horizont tada dozvoli, odokativno saberete, i toliko duša, toliko jezika, toliko mozgova, glava i srcadi, toliko njih diše tako tiho, da ih i ne čujete, pa evo i ovaj komšija što hrče ko turbina u hidroelektrani, u magiji noći odjednom prestane, i svi oni skupa su tu, žive, srca su svjedoci, rade punom parom, a niko od njih ne smeta, ne kvari tišinu, ne ometa crninu, ne remeti ni glasom ni stasom ni nedjelima. Eto zašto me fascinira noć. Eto zašto ja pustih one najbliže noćas, da me isprate, a onda se okrenuh na drugu stranu, kad sve utiša, i nesta i najtišeg zvuka njihovog odlaska, i odem u noć, odem u snijeg koji je još nenačet, da ostavim tragove koje će ubrzo prekriti novi snijeg, mravlje uporno, polako, i pošteno. Moji tragovi će biti i proći, ali moja lekcija i moje fasciniranje magičnom slikom kada hodam tamo gdje još niko nije, nikad neće proći. Nikad jer ostavljam ih u riječima, ja ću umrijeti, i svi će umrijeti, i snijeg će se istopiti, i sunce se izaći pa zaći, ali riječi će ostati. Riječi nisu ništa drugo nego drsko i vješto prenošenje sa onoga koji je pročitao onome koji čita, na onog koji će pročitati sutra, i odat ću tajnu zbog koje mi se riječi možda naljute, ali riječi žive samo dok se čitaju, i uvijek su kod nekog drugog, i dok su te riječi žive živim i ja, u njima svima, koji su pročitali, koji čitaju i koji će čitati. To je samo jedan obični posao svakog autora, ali nadaleko težak, jer neki ne znaju ni čitati ništa, većina ne zna čitati nešto vrijedno, a mala manjima tek zna napisati nešto vrijedno čitanja. Vrijedno da natjera one što ne znaju, da nauče da čitaju. Zato je autor autor, a ne "kopirač". Ja tako započnem tu svoju magiju riječima, odašiljem poruku onima, samo onima koji nekada slično ili isto osjete lupanje srca u momentu kad se okrenu iza sebe i vide samo svoje tragove. Ako još snijeg pada pa mogu vidjeti kako tragovi odlaze u prošlost, e onda je to jedna od poruka života, meni vrlo jasna, čak i po ovom mraku: Bez obzira koliko duboko zagazili, svi tragovi na zemlji vrlo lako mogu biti prekriveni, kad da nikad niste znali ni hodati. Međutim, koliko god se duboko ili plitko uvukli ljudima u duše, nikada ništa to ne može prekriti. Ljudi imaju naviku da vjeruju da će zaborav donijeti pomoć, a ustvari to nije ništa nego parkiranje sadašnjosti u prošlost, ali ne i brisanje. Evo, možda samo zbog snijega koji mi je prekrio glavu, ali ja vjerujem da ljudi ništa iz prošlosti ne mogu obrisati. I ništa nije dovoljna kazna niti dovoljna nagrada. Jer onda bi svaka nagrada trebala da ima 7 i više milijardi oblika. A opet, svakog čovjeka sitnica učini svemirski veliko sretnim. Život je mudriji od ljudi, tako mi Boga niko mu primirisati ne može. Kad sam spominjao i odlazak, još jedna od životnih poruka mi sine u glavi: Ljudi ne treba da odlaze. Jer što su dalje, čovjek ih manje čuje. Manje ih i vidi i na kraju ništa. Šta će čovjeku ljudi koje ne čuje ne vidi ne osjeti i ne grli ? Može ih samo još u snu dozivati, ali i to blijedi, i nakon nekog vremena, čovjek ljude ne može ni dosanjati. Upoznao sam ljude kojima je to podobro oštetilo srcad, jer nisu željeli da puste, da neki insani u njima izlape. Nije to bol koju riješi inekcija. To je jedna od onih bolova koje ne riješi ništa i niko. Samo čovjek sam sebi crta lekciju na tabli života svaki dan.
I dok mi misli uveliko igraju utrku s preponama, sjetim se kako me oduševljava ta pojava tolišno malo snijega a tako puno lekcija. Prije nego što je ova noć poprimila emotivni socijalni oblik, išao sam da trčim. Da istresem iz sebe sve što sam mislio da mi ne treba. Da su to ljudi izmislili, da se umom može trčati, svako jutro i svako veče bih trčao, po dvaput, ne bi li um očistio ispraznio. Zapušteno to, napunilo se koječega i kojesvačega, pa više teret. I razmišljam tako da mi noge lupaju o asfalt, a onaj snijeg oko čizme, one teške, nepropusne, dobre čizme za moje noge, ružne za tuđe oči, skoči snijeg oko nje, a ocrta se trag. Pri povratku već vidim da tragova nema. Kako čovjek može vidjeti nešto čega nema ? Pa tako što zna da je nekad bilo tu. Eto, ja recimo nije očima, ali opet vidim da neke ljubavi nema. Znam da je bila tu, i ožiljke imam, više je nema. Znam za neke ljude da su bili tu. Više ih nema. Svi razmišljaju o onome što vide. Ja nekako um više zaposlim gledajući u ono što ne vidim, videći to, što čovjek ne vidi. Ako iko ikada posumnja u čovjeka, neka mu to bude na pameti, da je čovjek jedino stvorenje koje može da vidi nešto čega nema. Dok većina gleda u livadu i razmišlja o praznini, ja vidim samo početak grada, ljude koji u njemu hrli da iskoriste momente, ne znajući koji će se pokazati poslije da je bio momenat sreće, životinje koje čine prirodu prirodom, vodu koja žubori i teče, stvaranje koje uljepšava, i prirodu i okruženje i ljude, i stvara ljude, a ne neljude i bolesne umove. Ja sve to vidim tamo gdje većina ne vidi ništa, i pitam se samo jel do mojih ova dva oka, ili je to do duša, jel nekom to dao Bog, ili sam ja pokupio s nečim što sam pojeo, i prije sam se bojao te različitosti, ponekad me i koštalo to poneke sreće ili društva, ali je sve to prestalo. Sad sam samo pametniji, pa uživam u tome.
Razmišljao sam i o tome šta me to fascinira, šta me tjera, šta me motiviše da napravim i jedan teški i brzi korak naprijed još, jer čovječiji gledano, pahulje u očima, u jeku borba između pahulja i suza, nepropustljiv nos kroz koji se više ne može ništa, a najmanje disati, mokra odjeća od prve do posljednje, zastrašujući pogledi od svega što može gledati, bolna duša koja pati jer se slijepo crijevo lijeno javlja da mu ne odgovara tempo, a um šapće non stop: trči brže, sanjaj više, budi teži na zemlji, i ja tako kao veliki brod prepun sukoba, i to sukoba i borbi u toku, idem dalje, kao sunce što izlazi i zalazi, udišem i izdišem, ponekad se prepadnem da ću pasti jer snijeg uveliko pada i otežava mi, čak i psi sakriveni ispod kišobrana svojih vlasnika, a na mojoj kapi dva tri centimetra snijega, na mojoj duši pečat neuzvraćena ljubav, na srcu upozorenje odricanje svršeno a u glavi milijardu borbi, ne bil se o onoj najtežoj više uopšte ni razmišljalo, i pored svega toga ja dalje mučim konture svog broda kroz oluju emocija i razumnih atentata, i pitam se što li Bože, kad od 9 ljudi koje sretneš skoro 10 misli da si pobudalio, jer i dio mene misli tako? I onda mi se ukaza. Kročim stazom kojom niko nije kročio i u tom trenutku me to čini izvanrednim, naučnofantastičnim a ljudima, pošto većina njih ne vidi nešto čega nema, ljudima sam budala jer ne vide moje silne pobjede iz svih tih sukoba sa palube i krme broda, i idem dalje ne posustajem čak i kad počinju da vrište unutrašnje poruke, i kad stanem kažem sebi: uspio si! A ljudi me i tad pogledaju, i opet ne vide o čemu pričam. Hvala Bogu velikom što mi je dao dar da vidim nešto čega nema. A i ono što vidim kad je to između mene i ostalih ljudi, to znamo samo oni i ja, svako ponaosob, s tim što oni sumnjaju, a ja znam, i to je jedina razlika. Ako mi dozvole ja im pokažem, pa ih usrećim da ne vjeruju da je to na zemlji ta sreća, ako mi ne dozvole, ja im samo poželim da nikad više tako nešto ne propuste, jer šta ja znam; možda ja nisam jedini koji zna usrećiti do suza, baš onda kad su suze bile tu iz drugih razloga, pa ja već iskoristio priliku kad se plače, nek se na kraju plače od sreće. Možda to još neko zna, a da ga ja ne znam. Jer meni moje suze recimo nikad niko nije uspio preusmjeriti, ali je možda moja uloga takva, a tuđa neka druga. Jer ja drugaima jesam. Zapravo skoro ništa nikad drugima nisam uradio sem to. A volim to. Nije mi mrsko, jer od svih ljudskih navika, mislim da bi jedna trebala biti zakonom naređena svima: služenje drugima. Solidarnost je najveće planine u livade pretvorila, najteže ratove u mirove ugasila, najveće poplave pobijedla ne dozvoljavajući da pojedu i ljude i neljude, i tako dalje, o solidarnosti samo najbolje. Kao da je mrtva. A baš tako ponekad i osjetim, nećete mi zamjeriti. Ne treba kukati i jadikovati, nego iskorištavati svaki dar koji nam je Bog dao, pa čak i ovaj da ljude držimo budne u gluha doba. I shvatim ja skoro na samom kraju, šta mene motiviše da pravim sve teže korake: Pa ljudi. Kad god naiđu ja ubrzam, kad god ih primjetim, ja dam i više nego što bih dao, da njih nema. I shvatio sam da sam najbrže u životu istrčao neke rute u gužvama. Ne znam jel mi podsvijest želi reći, što manje s ljudima hodaj, s njima samo budi pored, i u zagrljaju kad zatreba, ali svakako ću tu lekciju morati stotinama puta ponoviti da bih vidio šta mi život hoće da kaže. Mislim da sam spoznao novi oblik sreće, jer u svemu pa čak i u težinama, pronalazim inspiraciju. Ako mi mnogi zavide, oprostite, ja nisam to ukrao. Učinio sam samo tolišno da sam dok ste vas većina sjedili u toplom domu, obukao tešku odjeću i obuću, i dok su svi bježali unutra, ja sam istrčao van, i trčao trčao i trčao, dao priliku da mi se ukaže nešto dobro. I sad, kad malo bolje razmislim jasno mi je, svako moje trčanje, a bilo ih je više nego rođendana sigurno, donijelo mi je nešto novo. Zaista i jedno obično trčanje čovjeku može mnogo dati, samo ako je spreman da traži bilo šta.
Ova noć osim što je snijegom prekrivena magična je na još jedan način, ili zbog još jednog razloga, kako ko voli da razumije. Donešene su teške odluke, odreknuta su teška odricanja, čuto je preteško za slušati, viđeno je neviđeno, nekada blisko, neprepoznatljivo, noć je donijela štošta. Ova. A zar je ispraćena ijedna noć koja nije donijela štošta ? To najbolje znaju da nije, oni koji najviše služe ljudima, hitne službe i pomoći. Nije li to čudno, kad svi spavaju, najviše rade oni koji treba da štite ljude. Po nekoj logici nemaju od koga da ih štite. Evo recimo po realnoj logici, ako uvedu policiju za otimanje pažnje, ja ću vjerovatno biti uhapšen prvu noć. A i neka ću. Neka me i zatvore ako ne smijem da poklonim ljudima barem par riječi, jer par zagrljaja ne mogu, i kad me zatvore ja ću opet pisati. Ako ne budem imao po čemu, pisat ću očima po nebu, pa kad zaimam samo prepisati, jer prevelik je grijeh pustiti da dobro nikada ne ostane zapisano. I svako dobro mora biti zapisano. Barem negdje. Barem nekad. Jer će sigurno biti pročitano. Barem od nekog.
Meni je ova noć posebna i po njoj. Njoj koju gledam već dugo, i noćas sam je po prvi put možda vidio kada nije bila tu. Nisam vjerovao da je to moguće i sa ljudima, mislio sam da samo ljudska vrelina koju osjetite kad vam se primaknu ustvari čini te ljude zanimljivima. Možda sam i mlad, možda i star, ali naučio sam: nije ljudska vrelina to što čini toplotu kad nam se približe. To je ustvari naša vrelina. Znam dobro jer ona je tu samo kad ih mi približimo tj. dopustimo da nam priđu, a ja sam dopustio da bude pored mene, i tad kad je bila daleko, u toj silnoj masi ljudi oko mene, ona je bila tik uz mene, iako je niko nije vidio, a ja sam osjetio vrelinu, i sve je postalo nevažno, i manje bitno, sve sam samo proživljavao, a ne doživljavao, jer sam se ukazivao sam sebi tamo gdje je nema. Bio sam sretan zbog nečega što nije ni bilo tu. Zar to nije vještina luđaka ? Ja se već odavno ne uvrijedim kad mi kažu da sam lud, naprotiv. Izuzetno sam ponosan kad to čujem, čak im se zahvalim osmijehom, svejedno što većina ne konta. Ljudi ne kontaju. To je po prirodi, jer da kontaju sad bi recimo njih troje bilo tu iza mojih vrata čekalo da ih zagrlim jer meni to treba, a šesto bi čekalo da ga zagrlim, jer znam da njemu to treba. Ali onda ne bi bilo ljudi, vjerovatno bi bili savršeni ljudi. Ovako još uvijek ne.
I od svega što me život onako počasti u ovom danu, za koji sam mislio da će imati bezazlen kraj, najviše me i dalje fascinira upravo to: viđenje onog čega nema, sposobnost čovjeka da se odrekne živog, u korist onog što je samo u mojim očima, jer onaj živi to često pokvari, prečesto da povjerujem da će doći bilo koji, i da neće to ponoviti. Zato, počinjem sve više ljude da parkiram u svojoj glavi, po svojoj želji, a ništa mi toliko nisu puta hvaleći me rekli, kao kad su rekli da vozim magično, nedokučivo, ali i neobjašnjivo. Pa kako da se i objasni ljubav kad ruke obuhvate nešto što ne može rastaviti ni bolesna duša, ni čelični lanac. To je onaj trenutak kada vi i ono čime upravljate postanete jedno, i bilo ko da vas zamijeni ne bi bio ni obična vaša kopija, a kamoli dostojna. Opet to nije ni do čega drugog nego do mene. Ja svu svoju ljubav usmjerim ka tome, i to ne može da rezultira loše. To je kao nepisano pravilo u životu. Sve za šta sam znoj cijedio iz krpi, i krv propljuvao i prste ogulio, donijelo mi je ustvari samo to, sve što imam. I to je tako. Ne bježim. Čitav svoj život sve to radim sa ljudima, malo u podsvijesti, malo u realnosti, i uvidio još davno, najbolje je ljude upoznati malo, tek onoliko kad izgovore svoje ime, staviti ih u svoju glavu na njihovo mjesto i ne dat im da se miješaju. Jer svaka naredna sekunda, svaki momenat, trenutak, pogled.. upropastit će sve to. Ljudi reaguju u trenucima, ne u budućnosti ili u korist. I to ih redovno košta. Koštalo je i mene, pa ne reagujem. Nekad reagujem čisto iz zabave, da zabavim i sebe i ostale i svoje srce i tuđe bolesne umove, ali sve skupa bezvrijedno pažnje. Zabava je samo u potpunosti posvećen trenutak osmijehi i ničemu drugom. Zabava dugoročno nikada ništa nije proizvela, s tim da kažu da osmijeh produžuje život. Sreća, poslije i pored svega i dalje znam da se smijem. Dugo ću živjeti, to je evidentno, ali neću umrijeti prirodnom smrću, to sam i više puta odabrao. Da to tako pogrdno ne zovu, hodao bih na jednoj nozi. Dok većina vozi na četiri točka ja uživam vozeći na dva, smijem se pri tome, i dok većina hoda, ja trčkaram žurim. Zabavljam se sa životom, i sve dok mislim da ta veza traje, znat ću da se smijem. Kad raskinem sa životom, moja tuga će potopiti mnoga mora sreće i ljubavi, srca ljudi koji su pronalazili inspiraciju u meni, i dat će život, donijeti svoj sud, izraziti nezadovoljstvo mojiim nezahvalnim činom, i reći nećeš više. Znao sam mnoge vrsne životoborce kojima život nije oprostio što su ga ostavili. A nekad čovjek mora da ostavi. Nekad da bi znao šta je imao, da bi znao šta nije imao, da bi saznao šta želi ili ne želi, ali mora.
Ja ne želim da ostavljam. Donio sam odluku, i sad se već vraćam kući, snijeg opet samo snijeg, mojih tragova ni u sjeni, i pomaže mi sve to. Ljude prestajem da pokušavam realizirati. Svaki je čovjek investicija sam po sebi, ali sada se okrećem kolekcionarstvu. Kao i svako kolekcionar biram samo najbolje, najvrijednije, i pokušat ću takve ljude da uhvatim za ruku barem jednom, momentalno im otmem energijom svo dobro koje tada budem mogao osjetiti, i takve ih parkiram u svojoj glavi, u svojoj kolekciji neprocjenjivih, jer sve ostalo što im omogućim, svakim svojim korakom, komentarom, bezsmijehom, znam da će unišititi. Slabi su na destrukciju. Slab sam i ja sam, i samim ovim činom, ovom odlukom, prividno uništavam nešto lijepo, za što se još nije ni tvrdilo javno, niti se smjelo tvrditi, niti se priznalo, niti svašta, ali ja, samo ja znam da jeste bilo, znaju i oni, ali ja sebi priznam, a oni uglavnom nemaju ni mogućnost ni hrabrost, i u suštini činim nadljudsko djelo, po težini i veličini, jer zamislite kakva je sreća čovjeka kada zna da je u nečijoj glavi super, da je njegovo mjesto tamo rezervisano, i to samo tako kao najbolje moguće izdanje koje može da ima. To je neprocjenjivo bogatstvo, i znam da će mi svi pametni i svi koji se opamete umovi na kraju biti zahvalni, na tome. Na nečemu čega nema, a vidi se. Duše vide, džaba očima treptanje. Dobrodošli u moju kolekciju dobrih ljudi. Svi ste tu isti, baš zato jer ste različiti, svako naginje na svoju stranu, a ljudska posebnost nikada neće moći biti izmjerena, i samo ili je ima ili je nema. Biram vas, vi je imate. Laku noć, mili moji primjerci.

Porok života.

U razgovoru sa samim sobom, još se nikada nisam uspio uvrijediti koliko je to recimo, ljudima pošlo za rukom. Običnim ljudima, da kažem prolaznicima, što dolaze i odlaze, poput sunca, svakog dana neko drugi, neko novi, nalik na onog starog, ni nalik na onog od juče, ni blizu onom što će doći sutra, i dani su prolazili ljudi su sijevali na tren, gubili se u dubini tame i mraka. Zato ovo govorim sam sa sobom. Samo ja i papir kojeg ne mogu dotaći, ali ga vidim. Doživio sam da jedna čula igraju na uštrb drugih. I tako mi valja dočekati dan. Ispratiti noć. Jer ako se usprotivim, mogu me u najboljem slučaju, proglasiti duhovitim, simpatičnim.
Ostaje mi veliki ožiljak dok učim ovu životnu osobinu, da su ljudi odavno prestali da sjaje poput sunca makar jedan dan, kada sam mislio da sam od života dobio ulogu leptira. Sada je došlo vrijeme, oluja, u kojoj moram da shvatim da ljudi ako i zasjaje, to ustvari nije sunčev sjaj, to je samo svjetlost munje, jer duže od toga ljudi su zaboravili kako da zasjaje, udar groma, pustoš i pustoš koju ostavlja iza sebe svaka oluja. Sada imam ulogu treptaja. Ničeg što živi duže. Toliko je meni mučno u ovu noć ući, toliko stomak hoće da se otme kontroli, ne želeći da provari sve što sam mu priredio, toliko je strašna ova oluja da se čak i najbliži, da se čak i najmiliji, čak oni koji se, kad sam ja u pitanju ne boje ničega, čak se i oni sada plaše, da ciknu, da trepnu naglas, da odjeknu kašljem, da zasviraju pogledom, i tako prekinu tišinu. Tišinu koju je donijela oluja. U ovo malo bistrog, odabranog tako da bude bistar, bistrog života, slušao sam kako olujama uglavnom daju ženska imena. Sada mi je jasno i zašto.
Gledam u teške zidove ove lijepe ulice, od koje se odbija eho svakog mog koraka, odjek svake moje misli, i surova realnost svakog mog pogleda da je zid jedino što mi pogled zaustavlja. Da li postoji iko, pa evo i ovaj ludi čovjek što ga sretoh nevoljom, usput, dovoljno lud da prekine ovu olujnu tišinu, jer sve dok duša šuti, mene ovaj ožiljak peče. Pa ima li iko da taj ožiljak previje, pa ima li barem kakva životinja da se uz nju prislonom, kakav pas sa iskrenim njuhom, što će mi odigrati ulogu najboljeg druga, još jednom, kad ga nemam, kad mi treba, kad se život naprosto šprda sa mnom govoreći mi da sam bio upravu kad sam šutio, i smijući mi se u lice. Jer nema. Nema ni psa. Ni čovjeka. Ni insana. Ni hajvana. Eno i onaj luđak pređe na drugu stranu, vidio je da mi se duša zaklela na šutnju, dok se ne osjeti pogodan trenutak da duša vrisne, srce izdrži, a oči popuste. Čovjeku kad oči požele da popuste, nikog nema da pridrži, da se zaustavi, da poznata vrelina obraze ne opeče, da se ni na jedan ožiljak ne nasloni. To je odredio Bog, to nam pokazuje život, tome nas uče ljudi, to nismo znali kad smo se rodili. Gledao sam, evo da već ispričam historiji, neka zna da nije najpametnija, jer ovo joj još niko nikad nikom nije ispričao, tako mi Boga, i neka zna da je ovo istina, sve do u dah koji sam udahnuo dok sam svjedočio, pa evo prepričavam. Gledao sam jedne prilike, kad je sunce već bilo skoro na zalasku, gledao sam pe'šestero djece kako se doslovno bore kako da fantastičnu igru prepunu zaokreta strašnije prekinu, svojim iskrenim suludim pokretima, skokovima, pauzama, trčanjima, da se čovjek živ prestravi od muke gledajuć' ih a želeći im najbolje, i čovjek u dilemu padne jel bolje igru prekinuti pa vidjeti najtužnije oči na svijetu, ili igru posmatrati dok je neki bol ne prekine, pa vidjeti najuplakanije, najvoljenije oči na svijetu, kojima se ne može pomoći, jel bolja trauma od "Ne možeš", ili ljubav od: "Dođi, zagrli, prestat će, prestat će, eto prestalo", jer bolno je jedno i drugo. Samo u jednom zaboli duša, i tu više ne možemo doprijeti, a u drugom zaboli koljeno, lakat, nos, noga, ali srce je pod kontrolom, duša je ispunjena, ljubav tu svira, nema potrebe za jačim stiskom, nema potrebe za ljućom facom, dovoljan je samo zagrljaj. Čovjek kad je mali, treba mu samo veliki čovjek da mu bude sve i utjeha, i gnijezdo, i ljubav, i sreća, i odgovor. Čovjek kad je velik, treba mu samo mali čovjek, da mu pokaže sve, i sreću, i utjehu, i razlog, i adresu, i epicentar ljubavi, i nadu, i pokajanje. Šta će bebe bez ljudi ? Šta će ljudi bez beba. Život je prokleto drzak.
Gledam tako, igra se njih nekoliko svak svoju fiziku izmišlja, svako se svojom matematikom zabavlja, i jedna brižna majka na tren zaustavi taj voz radosti, povišim tonom pozvavši jednu "lokomotivu" da dođe, popije svoju dozu soka, pa nek se igra nastavi. Svako pohrli svom gnijezdu, majke raširenih ruku, iskazanih zuba, u tom momentu najjače osobe na svijetu, za njihove bebe, hrabre vučice života, dočekuju svoje najveće sreće i radosti. O kunem vam se život se s nama igra, kao vjetar sa perjem. Pogledajte kuda nas je sva pobac'o. Svaka sreća u svom gnijezdu, ali iz jednog gnijezda se čuje jecaj: Čuju se tihi krikovi, razumljivi samo njima, malim ljudima, iskrenim ljudima, nesvjesnim ljudima, neiskvarenim ljudima, poštenim ljudima, sretnim ljudima. Jedna beba jeca. Ni najveći monstrumi to ne mogu danas ignorisati, a kamoli ljudi. Bebine oči popuštaju. Kad ju je "zmaj" njenog gnijezda, vučica svih njenih borbi spustila na zemlju, ispustila iz zagrljaja, ukazala se jedna rana, da li simbolična, ili ipak samo bolna ne znam, ali beba je jecala. Tiho, iskreno, ne znajući jel gore da prekine igru ostalih, ili da ih ne obavijesti, jer mali čovjek ne zna, i to ga plaši, ali se ne boji da pokuša, i strah od pogreške ga ne plaši. Primjetio sam nesvakidašnju scenu, primjetio sam epsku plimu, moju sopstvenu oseku iz maštanja posmatrajući dječiju igru u parku, i spuštanja mene od strane nekog čudnog, na oko meni nevidljivog zmaja mog gnijezda, vučice ili vuka mojih ovdašnjih borbi, primjetio sam nešto zbog čega se malo više plašim svog i našeg posljednjeg dana, sa vječnim pitanjima jesam li mogao bolje.
U žaru žara, u žaru igre, u žaru veselja i borbe za sretnije, u žaru pobjeda, fizike i smijeha, te moje idolske kreature, ti moji mali heroji, od kojih skoro ni jedan ne zna sastaviti dvije kako treba još uvijek, oni čine mitski korak, pokreću svu svjetlost u mojoj glavi ka svakom svom narednom koraku, čaraju moj um i otimaju moju pažnju: Kreću se. Polako, vukući za ruke svoje zmajeve, svoje vučice svih borbi, odgovora, svoje vučice života, svoje majke, i jedna po jedna, beba, počinju da ignorišu svoju sreću, smijeh sa svih strana, i sve i jedna kreću znatiželjno iskaljenih očiju prema onoj jednoj, onoj koja jeca. Majke se zgledaju, ali nemaju ni vremena, čudo je u procesu, ne doživi se svaki život tako nešto, bebe vuku sve jače, svaka fizika, svaka nauka, svaka predrasuda, sve pada u vodu, i u roku od treptaja i pogleda, sve su tu, gledaju onu što plače. Šute, jer ne znaju. Ne govore, suosjećaju. I onda, slijedi šok. Slijedi mojih bezbroj pitanja: Trgaju se sve iz ruku majčinih, trgaju se silama prirode, trgaju se iz "kaveza" ljubavi, i zagrljajima prave krug oko male bebe koja jedina plače, jeca, koja jedina ne može biti sretna kao sve ostale, one prave krug, grleći nju, šute, gledaju ni u šta na tren, i gle čuda...
Plač se od njih više ne čuje, oni slušaju ? Oni čuju da plača više nema, ne čuje se, ne odjekuje parkom eho njihove trenutne jedine i najveće boli, oni shvataju. Jedna, onako najbudalastija prozbori neko upitno he-he ? I uslijedi salva, he, he-he, heee hee heeee, heh -eheheh , uslijediše osmijesi, uslijediše skakutanja, uslijediše zagrljaji, igra, radost, sreća, veselje, ljubav, pogledi onih raskolačenih očiju, uslijediše i čudo i pitanje i odgovor i strah i strepnja, i jeza, uslijedi sve. A bebe odoše same, da se igraju dalje, u punom sastavu. Ostadosmo mi ljudi. Nikakvi. Kukavice, bez moći da se pogledamo, bez snage da shvatimo, bez hrabrosti da prihvatimo. Mi ljudi se plašimo jedni drugih, bebe se plaše onog što boli jednu od njih. Mi ljudi smo spremni da rastavimo bebe, njhovu igru, bebe su spremne da nas jedinim oružjem kojim mogu, šarmom, pobjede i nestanu poput vjetra ispred nas, tamo gdje jedino oni žele, u svojoj igri. Nije manja ona bol, one bebe, koliko je veća ona ljubav onih pet šest njih ostalih. Nije ništa pametnija ona jedna mala lijepa glavica, koliko je oštećenija svaka od onih velikih. Zaplakao sam u duši gledajući taj prizor, i evo ga pričam večeras papiru, neka on šapne historiji. Ona svakako nikad ništa ne voli da sazna naglas. Ja ću dalje tihim korakom. Istim kakvim sam otišao od onog parka, misleći da će mi bebe pomoći da zaboravim neka neodgovorena pitanja, a ustvari, one mi postaviše samo bezbroj novih...
Šta se dešava danas s ljudima ? Gdje smo jedni drugima kad nam trebamo ? Gdje smo to mi gledali kad nas je isto sunce grijalo ? Vjerovatno ko ima veću sjenu, ili bolji hlad ? Gdje smo to mi željeli da odemo nasamo, kad smo imali najljepši plod voća, da ga podijelimo sami sa sobom, dok bi bebe i jednu krišku jabuke, djelile jedna s drugom.. Koje su nas to vučice, koji su nas to zmajevi iskvarili, koja gnijezda su postala previše neudobna i prepuna trnja, koje su nas sjene previše uplašile...
Ja sam gledao ova mala stvorenja, a kad mi je jedno veliko stvorenje ušutkalo dušu privremeno, osjetio sam potrebu da potražim svoje drugove iz parka, onog istog gdje smo prve ožiljke fizičke zaradili, ali nam duše nisu bile oštećene, nisu bile obrađene imali smo samo ljubav jednih prema drugima, i nju ništa nije moglo pobijediti. Otišao sam tamo, ima i park gdje je bio. Imaju i slični zvukovi koji su bili, ima mraka, ima svjetla, ima komarca, ima neba, ima zvijezda, ima škripe, ima pijeska, ima trave, i zvuka trave kako raste, ima i ona zgrada što je uvijek smetala suncu da nas po cijeli dan obasjava, sve je tamo, svega ima, ali ni jednog čovjeka.
Jel nezahvalno od mene što ih očekujem, ili od njih što ih nema ? Jesam li ja imao bolje pa ih se sjetio kad mi je ponestalo, ili su oni pronašli bolje, pa zaboravili da uvijek jedan od nas mora dežurati kao čovjek tu, ublizu ako kome ne daj Bože ustreba, ko sad meni ? Neko je nezahvalan, a ja nezahvalnost ne volim, čak je što više proklinjem, i što više osjetim taj miris kraja života, što ga svi osjetimo svakim danom sve jače, sve više volim silne mirise krema za bebine osjetljive kože, a mrzio sam kreme i tada. Mrzim ih i danas. Ali mi i sve više nedostaju. Kreme su bile tu kratko. Sreće su tu bile još kraće, evo baš tu u tom parku gdje danas stojim sam, kao iskusan, a nisam bio sam, kao neiskusan, i sreće su tada bile prekratke, ali prejake da se zaborave. Ja se danas, onako sam, sam za sebe pitam: Da li je bolje biti iskusan, ili sretan ? Jer tako mi dječijeg osmijeha, sve mi se više čini da to dvoje skupa ne ide. Možda je do mene, nisam ni naspavan, možda do onog opojnog mirisa kraja, koji nikad ne da mira insanu, ne znam. Ali znam, da bih volio da sam i zahvalan na samo jednom zagrljaju, na samo jednom osmijehu, na samo jednom guranju svih svojih tadašanjih najvećih drugova a tako malih, ni govoriti nismo znali, samo se smijali, samo ljubav pružali i ljubav primali, tako mi Boga volio bih da sam zahvalan i na tome svemu, da ne tražim nikad više da mi se ponove te najljepše životne predstave, sve sam spreman da potpišem, jer su me k'o čovjeka naučili da je bitniji moj potpis nego zagrljaj, bitnija je šarka moje ruke, nego brava moje obje ruke oko nekog, jer mi se prokleto gadi sve to skupa, i sve bih to duše mi poklonio prodao, samo da danas u svom parku nisam sam. Jezivo sam. Prokleto sam. Tišinski sam. Neprogovorljivo sam. Mrtvo sam. Čak i onaj miris životnog kraja je vjetar kurvin sin otpuhao, i on je otišao. Kad je čovjek sam, tek onda zaista vidi koliko ničega oko sebe nema. Od Boga je. Za ljude je. Jel moglo da se izbjegne ? Moglo je. Jel bilo bolje izbjeći. Bio bih slabiji. Od milion pitanja koje mi bebe natovariše onog jednog dana, i ovo mi se mota po glavi: Jel bolje biti jak sam, ili ranjiv s nekim. Ako pitate bebe, najbitnije je imati kome bravu oko tijela rukama napraviti. Jer čovjek kad je sam, duši mu je dosadno. I najkreativnijim umjetnicima treba jal cigara, jal čašica. Samo da se duša zaigra. A ja sam, budala, od svih poroka odabrao ljude. Zato mi tako nedostaju. Prokleto bolno nedostaju.

Basta.

Nije više kao što je nekad bilo. Ništa. I koliko god puta da ti se obratim, ovo ti mogu reći i potpuno sam upravu. A kako je sada ? To je moj, tvoj, naš izbor. Ničiji drugi. Ako nas nešto i zadesi, nije nas zadesilo. To je samo opravdanje okolini za pitanje koje bi uslijedilo: čime smo to zaslužili. Pošto nikada nemamo spreman odgovor na to, ili pošto bi se to nazivalo brutalnom iskrenošću, suludom fatalnom iskrenošću, to nažalost sreće ne postoji. A mislim da bi donijelo mnogo više sreće, kroz manje od par godina. Bilo kako bilo, izbor naš, krivica nečega drugog, sve mijenjamo. Već je govor sazrio pa ne govorim da se sve samo od sebe mijenja. Nikad se ništa ne mijenja samo od sebe. Mi mijenjamo sve.
Da mi je da promijenim ljude. Kako sam nezahvalan. Daju mi lopatu, i odmah želim tunel prokopati. Ne ide.
Ljudi oko nas se mijenjaju postepeno. Tačno tako brzo kako se ustvari mijenjamo mi sami. Ako je to već to, kao što ova priča kaže da jeste, pa je..te onda je meni puno isplatnije da se sam mijenjam. Sebe barem znam, znam gdje sam tvrdoglav ko tuč, gdje je šta dobro a šta ne za mene i za ostale, i s toliko informacija, naprosto je potrebna samo odluka. Jedno po jedno, mišljenje moje će da se mijenja, da se biraju kapitalci, znalci, ljepotice, sanjanke, zvijeri.. A o sanjankama ću vam pričati jedne druge prilike. Kada se moje tijelo malo više prepusti mojoj inspiraciji. Njih dvoje nikada ne surađuju, ili ne rade one stvari, kada ih ja posmatram, kada meni treba da rde. Oni to vole sami. Ja ću vam tada sljedeći puta sigurno reći nešto više. Sada eto velim, sve je do nas. Nije. Opet slagah. Sve je do mene. Uh ako počnem da se mijenjam, kako će ljudi ljepše da izgledaju. I životinje. O tome više.. kasnije. Za sada više nego Basta !

Priprema....(noćni vapaj)

"Ja ne volim sa svakim. Jer ne može se svakom svašta ni reći. Ja bih rado da pišem negdje sam, na nekom platnu, koje će neko nekad negdje čitati sam, na nekom mjestu koje nije ovo, i da se nikada ni pogledi, ni planovi a kamoli putevi naši sretnu.
Ali moram. Ja eto popuštam pred potrebom da odstranim iz sebe sav taj gnjev i taksirat što mi se u krv i pod kožu uvukao. Ovo je vapaj. Nije dnevni, noćni je. Noć je blagodat. Otvoren mi je pendžer slušam zvijezde kako se dovikuju, slušam nako ptiče kako se budi, slušam tišinu sebe i nemir u meni što šiklja ko vulkan hoću da eksplodiram. Nije važno šta je prelilo čašu. Važno je da sam jako puno puta čuo kako kažu da čovjek treba da se otarasi svega što ga muči, a mene muči, evidentno je više, o muči me ko kak'a boleščuga, malo je nezahvalno, ali i to pravdam sam sebi pitanjem stranca kad me tek vidi: šta to njemu može biti loše, a može, loše je, teško je do kosti je teško, i kažu tek kad čovjek pošalj neadresirano pismo sa namjerom da s pismom ode štošta, tek stvarno ono i ode, pa makar nikome ne poslano, makar se nikamo ne imalo vratiti, ono ode. Tako i ja pišem ovo pismo što se samo na monitorima može čitati izvorno, ne sa velikim namjerama, ne sa pretjeranom srećom, naprotiv. Osjećam kako suza odolijeva hladnom obrazu. NA rubu je. I pišem vam jer ne znam kome ću, jer nemam kud. Najradije kad moram obraćam se Bogu, on za sve ima prejednostavan odgovor da bi se u isti sumnjalo, ali sada.. za ovo mi nije kriv Bog. O veliko je to saznanje, ako ćemo pošteno. Nije mi kriv Bog nikakva sudbina, nije kriv niko osim mene. Dopustio sam da slušam što mi se najmanje smjelo govoriti, a još gore dopustio sam da to i čujem.
MOže čovjek slušati i slušati, ali kad nešto čuje, onda to ostaje. Ubaci se u ove naše male glave, počne svoju igru tamo vamo, gore dole, stalno se vrti, mozak radi punom parom, a sve zbog nečega što nikada tu nije ni trebalo biti.
Nemam boljih prijatelja od vas, nemam iskrenije oči da me gledaju od vas, to je hvala istini da nisam tu, ali svejedno.. A opet ne mogu biti do srži nezahvalan optužiti da je Bog kriv pa se obraćati njemu, ovako samo mi vi preostajete, jer sutra će me narod jedva dočekati u mahali i čaršiji da o tome...
Kad poželite govoriti o svojim problema, uvijek se odjednom odnekud stvori i bina i mikrofon i ozvučenje, čak ga i postave za vas, a stvori se Boga mi i publika.
Neka se sada ne stvara. Ovo je moje šaputanje bez prevelike pomoći koju očekujem, više je motivacija samom meni, pa možda sutra nekom, ne znam, ako zapadne u iste kandže u koje ja zapadoh. Grebu.
Nisam imao težak život. Imao sam teške lekcije. I svaki put sam iznova upoznavao kako sam glup za datu situaciju, naivan i simpatičan, crven od šamara života što mi ga pripremi s vremena na vrijeme. Bili su to bolni šamari, po zimi, kad je lice polumrtvo, po vrućinama, usamljen ili u masi... nikako lijepi za pamćenje, više ih se i ne sjećam to pamet bira šta će a šta neće pa istjera, i ja zaboravio njih. Ali sve u svemu opet mi je bilo idealno, imao sam dvije noge, dva oka dva uha dvije ruke, mozak, osjećaj, nešto malo neopterećene iskrene ljubavi, i kusur od par prijatelja. Ostalo su odnijeli sa sobom. Najviše me podržava, sama od sebe, samog mene činjenica da sam imao osjećaj, pa tako i za gospodu, i za pogan, i za ljude i za neljude. Očekivao sam uvijek previše, uvijek neskromno pohlepno, mislo sam da se banane mogu držati i po deset dana, pa sam sam sebi priredio da jedem ponekad otruhline. Bio sam neiskusan životom. Prepustio sam se bilo kome, u trenucima kad je pomoć bilo kakva od bilo koga dobro došla. Tada je čovjek sam, lak i nosiv, dovoljan je i jedan manji talas da ga prevrne, ponese i učini superiornim samo dok ga nosi, a kad ga razbije od stijene, ljudi su već okrenuli glavu. Većinom iz ljubomore zbog superiornosti, a malo nešto zbog straha, jer vide da mi ne gine stijena. Ja sam živio od talasa do talasa. Uvijek povremeno superioran, ostalo između valova, najljepša igračka plime i oseke, previše iznad riba da bih jeo zdravo, previše ispod mjeseca da bih bio vidljiv odsvakle. Nisam se žalio, vjerovatno, bio sam suludo zaljubljen u igru valova, kratki dah superiornosti me činio ispunjenim, život sam posmatrao kao igru. Možda me danas najviše boli što sam bio pošten. Jer kad god pomislim na to, suza s ruba dobije na težini.
Nisam mnogo ljudi povrijedio, možda neke jesam, sigurno jesam nekom nesvješću, naivnošću, ne poznavanjem njihovog shvatanja moje prirode, i znam da sam spreman, bio bih hladan kao špricer spreman sutra da me izvedu na klupu i pred te ljude postave, da im tražim halala. Jer nisam namjerno. Koga povrijedim namjerno, od njega neću ni tražit halala. I između plime i oseke, nisam shvatao da i najlošije napravljen splav, ipak čuva psa ili čovjeka da ne potone. Posmatrao sam ljude kad bi me valovi izbacili visoko kako prave svoje splavove, nekim vještinama se divio, svakako ne sumnjajući da ja to mogu bolje, nekim vještinama se ibretio, ali danas kad tako još sa ovo malo strpljenja valovi se igraju sa mnom, pogledam te pojedine splavove ni na šta ne liče, ali ljudi pored mene na njima prolaze, opstaju, idu dalje. A ja od talasa do talasa. Previše sam bio naivan i redovno optuživao druge da su krivi za moj neuspjeh. Ali naučio sam sam sebe da budem optimista. I kad umrem umret ću s osmijehom, optimistično čekajući da posljednji izdisaj prođe, nadajući se udisaju. Tako i ovo posmatram, ovu činjenicu da sam krivio druge, kao perfetkan temelj za moj budući poziv. Mogu svašta u životu raditi, ali znam čime ću se baviti. Bit ću motivirajući govornik-predavač. Motivirat ću ljude da naprate most od zemlje do mjeseca ako treba. Jer za se u što će mi sumnjati, ja ću imati opravdanje: znam po sebi. Šta me to izdvaja od ogromne mase ostalih insana, jeste upravo to, što ja i pored lagodnog obezbjeđenog života, ja sam previše stvari naučio na samom sebi. I uvijek sam birao da se podmetnem kao podmetač za čašu, da me težina pritisne dok se neko ne smiluje da mi olakša ne bih li naučio. I zato sam danas najjači. Kad krenu da me lome. Ovako je i jedan umjetnik remekaš (čovjek koji i kad zijeva stvori remek djelo, a kamol' kad progovori) rekao, i ja to smatram prirodnim riječima.
Moje statistike će reći mnogo laži o meni, mnogo nepouzdanih i nereprezentativnih informacija koje će tek neku manju grupu zadovoljiti, dok će se ostali, pametni vjerovatno ibretiti.
Ja sam odlučio da se obratim Vama, svom svojom težinom ne bi li barem mali tračak razgovora mog o meni ostao kao primjer, kao biblioteka, kao mapa vama, kako da to sebi nikad ne dopustite li kako da ga se oslobodite.
Šta me je učinilo najmanje važnim u svakoj prostoriji, pa čak i u onoj u kojoj sam sam ? Samo jedna rečenica svih drugih ljudi. Citirat ću ih: On to ne može.
Trebalo mi je da propljuvam krv, trebalo mi je da hodam modar, na jednoj nozi jer je druga bila slaba, trebalo mi je da se tresem od hladnoće, da trčim od bijesa, da vrištim bez glasa, da otjeram od sebe ljude koje volim, trebalo mi je polomim najdraža stakla svoje skulpture koja me je uveseljavala svaki dan, trebalo mi je dva ogledala da polomim ne prihvatajući ono što pokazuju, trebalo mi je na stotine ljudi da dođe i prođe kroz moj život, trebalo mi je milijarde pahulja da ih dočekam sam dok padaju, trebalo mi je na desetine na stotine neprospavanih noći, baš kao ova, trebalo mi je na stotine uzalud potrošenih i ne dočekanih dana, trebalo mi je suza više nego oblak kiše, trebalo mi je teških uzdisaja od kojih poneki zamalo ne bijahu posljednji, trebalo mi je na desetine životnih šansi da mi se život ugasi, trebalo mi je svjetlo ljudsko napravljeno od svih mogućih pogleda, koji kad se pogledaju naprave mrak, potpuni pakao u kojem ništa ne gori, u kojem uši zagluše, taj pakao koji mentalno boli, to svjetlo koje grize poput morskog psa, mi je trebalo, sve mi je to trebalo da shvatim, da je samo jedan jedini način da dokažem da mogu sve. Da to i uradim. Bolno iskustvo, sa vječnim ožiljcima sa trajnim posljedicama, samo zbog ove jedne proste rečenice. Rekli su mi: Nikada nećeš moći uraditi to toliko puta, pa ja uradio. Slijedio je tajac muk. Od tada su me poštovali. Rekli su mi nikada nećeš moći se popeti na to drvo. Ja se popeo, oni ubirali slavu hvaleći me ženama u prolazu, dok sam ja silazio, često koristeći poređenje majmun. Rekli su mi nikada nećeš moći upravljati tolikim konjima, pa ja upravljao. I to tako lijepo da su me počastili titulom virtouz. A nisu me počastili. Zaslužio sam. Bili su iskreni.
Počastiti nekoga i biti iskren prema njemu, to su dva različita svijeta. Samo neki ljudi nemaju ulaznice za sve svjetove.
Govorili su mi da nikada neću ostvariti neke svoje planove, ja neke već sa 20 godina, neke sa 23. Neke sa 24. Govorili su mi ne možeš to drvo nikada odatle pomjeriti, a ja ga posjekoh, pa malo po malo komad po komad prebacih na drugo mjesto, kućicu od njega napravih, korjen iskorjenih, rupuu popunih, i eto ga. Već su davno bili napustili mjesto na kojem sam im pokazivao kako samo mogu. Uvijek to urade. Ljut sam na ljude po tom pitanju.
Ja sada imam pakao ispred sebe, moram ući, ma koliko bilo teško bolno, moram se snaći, moram učiniti sve i kad prestanem da dišem moram pokrenuti sam sebe, motivirati se ničim, jer su mi rekli da nemam ništa, probiti se pored svega što pakao sa sobom nosi i što će neneadano donijeti naglo, valja se snaći i sve to čeka evo mene oči u oči. Nije svijet okrutan, nije Bog nikada pogriješio, imam ja izbor i sada. Čovjek uvijek ima izbor. Samo se nekad previše plaši posljedica ijednog odabira pa je lakše reći da nema.
I ja ću morati da odaberem. Da idem u pakao bez odijela otpornog na vatru jer tako ne znam s ljudima, znam kako su me učili odkad pustih prve krike, pa progovorih prve riječi, rečenice.. Morat ću da odaberem svoj put, da li ću da kružim oko pakla, iz čega me uvijek svi samo voljeti kad naiđem, kad moj krug bude pored njih prolazio, kad me valovi tako izbace pa povuku sebi, ili ću da se bacim usred pakla, bez obzira na sebe i na svoje, bez obzira na ono što nisam a morao bih biti ako tamo hoću, bez obzira ustvari na sve. Morat ću da trčim brže, morat ću ljudima udovoljavati manje, morat ću jesti više pored sve većih otpora tijela, morat ću govoriti manje pored sve većeg broja pitanja, morat ću odviknuti ljude privremeno od samog sebe, kako bi me ozbiljno shvatili. Morat ću razmišljati za tri čovjeka, morat ću sanjati dublje, više, tamnije, morat ću više dužnosti vjerskih obavljati jer ako ja to sad sve ne uradim ovdje pa kakav god da sam trenutno, ko će ? Kad će ? Izlazi tegoba osjećam je polako, možda počinjem da je pobjeđujem, izlazi. Napušta me kurva pognutog pogleda, i ni pozdravit se ne zna.
A ja volim samo kad me ljudi barem pozdrave. Odluke su izbor, poštovanje je neophodno, ljubav je navika, ali ... pozdrav je pečat čovječnosti. Ko ni toliko ne zna.. o takvima ništa.
Ja ću kroz pakao. Ako se ne vratim, nemoj mati žaliti. Učinio sam sve što sam mogao, barem mene neće savjest peči. Nemoj da me peku Tvoje suze. Onda ću da se pozovem na dobru staru sudbinu i da opravdam da mi nije bilo suđeno, i da moram ispočetka. U drugom pravcu. A bit će mi teško, znam najteže. Trčanje sa teretom, po snijegu bez adekvatnog ičega, sa bolnim dahom i teškim plućima, ismijan i ogovaran od izbezumljenih nerazumjevatora koje susrećem, morat ću da trčim brže, pritom ponavljam naučeno, odnoseći bilješke onima kojima trebaju, prenoseći poruke, pisma, nešto malo vode za grlo, nešto malo hljeba za dušu, prelazeći na stotine metara u jednom danu, kako bih shvatio pravu vrijednost milimetra. Pravi smisao povezanosti kad jedan milimetar prati drugi, da tako mogu i svijet obići.
Ukoliko nekoga povrijedim nesvjesno dok ovu svoju najtežu dosada borbu budem izvodio, neka mi ne zamjeri;
Svi smo glumci na pozornicama koje nam se dodjeljuju, i sve se snađemo kako znamo. Ili se ne snađemo. Bit ću ja dobro. Predurat ću sve, bit ću vjerovatno i bezobrazan prema drugima, ako mi uopšte tada do toga bude stalo, ali bit ću dovoljno šta god, samo da se pogledam u ogledalo. Moćniji od sebe, moćniji od svih. Ovaj brutalni moto zvanično postaje moj.
I da, sa nekim ljudima, vjerovatno pravim, dovoljno je tako malo, samo pokoja riječ, pogled, dodir, i čovjek zna da nije slučajno. A neki te godinama vuku za nos, za vrat, za ruke, pa ništa ne osjetiš.
Mi smo ljudi, svako ponaosob sami sebi najbolji prijatelji, ali i smrtni neprijatelji. Niko nam ne bi trebao, kad bismo samo znali sami sebe. I kad bismo bili moćniji od nas.
Bit ću moćniji od sebe. Kad nekom o meni budete zborili tako mu recite: Bio je moćniji od sebe. On je taj. NEka ne vjeruju. Dokazat ću. Brutalno. Modricama. Bolom. Tugom. Srećom. Ljubavlju. A i kako bi drugačije, dokazao bilo šta. Moja će sjena da poprimi mnogo novih oblika.
Ali i dalje ću sve da vas volim, to Vam se kunem, najčastije. Ko voli ljubav, nek me istrpi ono malo dok me ne razumi, jer poslije... bio bih najdraži poklon sebi, baš takav, kakav budem poslije. Ali nema me puno. Jedan. Evo. A bit će. "
El-fatiha.

Dnevni vapaj- 13.09.

" Ovo su teška vremena. Možda najteža do sad. Pogledam sunce, boli, pogledam čovjeka okrene glavu, pogledam psa, produži dalje. Spoznajem da sam nepoželjan, na sivom asfaltu što prži, i prašina na njemu izumire, i skoro da ništa ne čujem dok hodam ulicom. Krenuo sam da se pronađem, a ne znam gdje ću. Čini mi se da sam nemoćan, a to je odavno poznato kao najgore moguće stanje. Idem i ne čujem ništa, nit vidim išta što me tjera da ne stanem. Čujem samo blagu škripu starih poluistruhlih vrata, koja svojim neprimjetnim plesom, u igri sa vjetrom, podsjećaju me da vrijeme ide i da me ne čeka. Teška spoznaja. Sve je danas čini mi se teško. Evo i novi haberi kruže ulicama, opet teški.
Sinoć je opet neko poginuo. Volio je svoj merak više od svega, i doveo ga je do smrti. Mašalah, tako je moralo biti, Bog mu je odredio do kad će i šta će. Uvijek odlutam daleko, kad se sjetim da nam je svima određeno, jer ne znam šta je meni odredio. Da li je baš ovo ovako, jer mi nekako nikako ne ide uz mene, ne mogu da prihvatim, grcam se u dubini nerazumljivosti, i sve malo malo okrenem glavu kad prolazim pored ogledala. Bojim se da je ovo početak neke spoznaje od koje mi drhte ruke evo i dok pišem, da će me ovo dovesti opustošenog, siromašnog, golog i očerupanog usred urbane pustinje pred ogledalo istine, koje će mi sa vjetrom i vrelim pjeskom prašine u očima pokazati gdje sam dospio. Ono će mi samo pokazati, nemam se šta ljutiti, meni ostaje da razmišljam zašto sam, ili zašto nisam, pa ćemo dalje. Nekako. A i da razbijem to ogledalo od huje, opet sedam godina nesreće, pričaju ljudi, a ja evo isto kao da već dva razbijena odplaćujem.
Znam da ne postoji životna pozajmica, ne može čovjek tražiti da mu se pozajmi opet 15 godina da ima, pa da krene ispočetka, sigurno bih drugačije. Ili pametnije ili luđe, ali ovakav ne bi dočekao ovaj dan.
Težak dan. Ni sunce moj najbolji prijatelj danas mi se ne smije, samo mi suze istjera. A svaka suza suncu izložena, vrela je i boli. Ja odoh da se pomolim, da potražim neko čudo da mi misli otme, odvede me negdje gdje ću vidjeti više sopstvenog smisla, jer braćo, ovako ne mogu ni pedalj dalje. Mogu ja hodati, ali s nadom da je tu ubrzo iza brijega neki kraj, neka jama u koju ću potonuti tiho, beščujno, da se narod ne diže, ne ibreti a Boga mi i poneko nasikira, jer ima ih još što me vole. Ima ih sigurno što me vole zbog tog što jesam, a da ih ni ne znam. Eto ni to naučio nisam još uvijek. Da prepoznam one što me zaista vole. Ili da stanem da počnem zemlju da kopam rukama, dok nešto ne stvorim, pa ako ništa od zemlje napravim obradivu zemlju, jer previše sam štedio svoje ruke, previše dana pregrijao pa isparilo, previše sam poklonio od svog života kao da je to neiscrpan izvor. Zato je težak ovaj dan, valjda.
Došao vakat da se sve nadoknadi, ili da se umre dajući sve od sebe.
Neka mi je sa srećom pa kud god.

Isječak...

Sve sam manje bio budala. Sve više sam. Manje sam se radovao mirnoj površini, jer znam da slijedi neki val, dubina moje naivnosti izašla je na površinu, i ko zna šta se ludo i čudno krije tamo gdje čovjek ne vidi, a dno je zemlja je.
Prošetao sam stajaćom noću, poput mirne stajaće vode jezera, koja skoro pa plaši koliko je mirna, toliko je mirna bila ova noć, imala je svjetlo mjeseca, tišinu jeze, pokoji udaljen lavež gladnog psa i malo udaljeniji zijev sitog psa, koji se šepuri toplinom gazdinog doma, ali i ogromnu buku koja budi maštu. Ne naiđe ta buka često, nije toliko mašta eruptivna, i ne proizvede nikad toliko strašnih misli, šta tamo mrak sakriva, šta ono drveće što u šumi šumi, koga štiti, čiji plač krije, čiji osmijeh nadjačava.
Moj je život mogu reći bio jednostavan. Sastojao se od upoznavanja i udaljavanja od ljudi, najčešće pružanjem ruke i lijepe riječi, što nas još od malena uče iako je smisao gorak, kako lažemo sa prvim riječima jedni drugima, o silnoj dragosti pri upoznavanju, jer jako su rijetke te istine kada je čovjeku drago da upozna nekoga, to su danas ovi preživjeli brakovi. A koliko smo pored toga ljudi slagali? Za brakove je još specifično to što ustvari tek poslije čovjek se kaje zbog tih prvih riječi i bude prekasno, a tada je zaista to mislio.
Vrijeme donese i odnese svašta. Puno je ljudi nanijela ta riječna životna bujica, i ne znam sa čim bi je uporedio, pa da ne bude bujica, ne znam evo odkad sam se rodio, kad je to bila mirna, jer na kad god pomislim, sjećam se da sam nekog upoznavao. Prvo samo par ljudi iz moje blizine, različitih boja kosa, veličine i težine, različitih postupaka, pa onda malo šire, pa još šire, pa još šire... Tada doduše nisam govorio da mi je drago, nego sam nešto krištao. Sjećam se, ko me plašio davao sam krikove, nerjetko i plač, ko me nije plašio i bio mi je zanimljiv davao sam mu osmijeh. Za neke i po nekoliko puta. Za dobar dekolte i po deset puta. Bio je to moj aplauz za dobre ljudske predstave, pa ponekad i vraćanje na bis tih glumaca. Kome sam se najviše smijao najčešće se vraćao, pa me zavolio. Volim i ja ljude. Posebno lijepe. Upoznao sam toliko toga, ali malo ko je zaista lijep. Čovjek može biti i nesrazmjeran, čudan, strašan i hladan, ali istovremeno i lijep. Može imati i tamne oči i duboku dušu a opet lijep. Mislim da se svi trebamo zahvaljivati Velikom Bogu što nam je dao neku našu notu ljepote, neku kompoziciju, koju, htjeli priznati ili ne, radili to kako treba ili ne, samo mi možemo svirati i niko drugi. Čovjek tu i tamo se zanese, ili ga sudbina opomene, pa malo ovi hećimi prosviraju naše instrumente, protresu naše note, pa nas opet uljude. Ali radimo. Ljepotiramo. A postoje i ljudi koji nisu lijepi. Ima ih dosta, kojima su glave srazmjerne, simetrične, kao savršene za neke naše ovozemaljske pojmove, iako nikad niko nije i neće tvrditi da je vidio ili zna kako izgleda najljepši čovjek, svi nešto spominju bebe kao takve, ali ipak imamo neke kriterije koji se, meni se čini, sve više vrte oko toga kakve neko emocije kod nas probudi. Ispade po tome da svako može biti lijep, ali nikad svakom. A meni se tako i sviđa ovaj život. Neka svako ima svoju šansu, pa kad dođe njegova prilika neka je iskoristi. Jer šta će nam i život kad bi svi bili lijepi, kad bi se u ljude samo moglo gledat. Ima brate slika koliko hoćeš. I ovi što su tako lijepo izvajani i sastavljeni, te oči u boji, te kosa posebno valovita, te posebno ravna, a kao da ravno nije uvijek isto ravno, i valovito nije uvijek isto valovito, to je matematika nema puno nepoznatih, ali eto, opet valjda kako nama proradi želudac kad nekoga vidimo, ili nam srce ubrza i tako, ovi nelijepi ljudi ustvari probude neku muku, želju za povraćanjem. Nije to opet kažem, poremećen insan vani, čak što više, čovjek bi ga k'o sliku okačio, ali brate poremećen iznutra. Da mu se da livada, hal' bi je uništio, prekopao, izokrenuo i svaku travku što je lijepa, bez ikakve koristi, a da mu opet date šumu, bi je hajvan prokrčio pa samo pacovima i hajvanima napravio kuće, ali s mirom i u lijepo, taj ništa ne bi pretvorio. Ima takvih.
A ja ko kad se zapričam, pa zaboravim kud sam poš'o riječima, evo da nastavim, hoću da Ti kažem kako, od svega što čovjek zna i ne zna, najviše me čudi i tjera na razmišljanje činjenica da čovjek ne zna zaboravit ! Eto da ne diram u diskutabilne teme, brate, ja ću samo o ljudima, njih najbolje znam, iako ih izgleda nikad neću zaokružiti, tvrdim da čovjek ljude nikad ne zaboravlja. Možda privremeno, ali kad tad, kad tad dođe slika pred oči čovjeka, dođu oči ako ništa, bez cijelog lica, ukažu se, jal radi tuge, jal radi sreće, jal radi nedostajanja, jal ni zbog kakve brige, eto se samo tako ukažu. Sretne ih se odmah pokoji dan poslije, pa se čovjek i pita, a odkud ono, još juče sam mislio na njeg. I onda 'nako poglupo upitamo: Odkud Ti ovdje, ko da neko nema pravo bit' negdje, jer je nama naump'o. Eto kak'i smo mi insani, zato nas nikad neću zaokružiti jer mi nismo jasni. A ja kakav i jesam, želim i vama pa i sebi najbolje za nas, pa ću vam reći, eto iskreno koliko mogu, dok mi ove vode malo kroz ždrijelo prođe, i zahvalim za nju, ja ću vam kratko reći;
Čuvajte se ljudi, Bog im je dao dva oka, ali ih je sve ostavio poluslijepe. Kad malo bolje razmislite, utom ćete skontati da mnoge stvari za ljude vidite puno bolje, od njih samih. Eto, o tom vam slijepilu pričam.
Čuvajte se ljudi, pa i mene. Ja vas ako ništa slovima mogu začarat, pa teško vama teško meni kad se ne budemo razumjeli, a na istom mostu se zateknemo.