Zora je...( prvi dio eciklopedije "pardon,ponos")

Ubija me ideja o stvarima koje vladaju ljudima. Najkomplexniji smo hodajuci stvorovi, a pustimo da nama vladaju gluposti, i postajemo robovi pojava, idiotizma i cesto bivamo povrijedjeni od istih. Iako smo ih upravo mi izmislili.

Muskarac u kupeu je bio iznimno zanimljiv: Na koljenu je drzao torbu,aktovku iz '90 ih godina, pored nje svoj kaput, i pored nesto metalno, sto iskreno nisam mogao vidjeti od kaputa pa ne znam šta je u pitanju. Citao je knjigu, uljudno me pogledao pri ulasku, i nastavio istim tempom, listajuci stranice u prosjeki svakih 113 sekundi. Nije pridavao znacaj razgovoru koji sam vodio sa ostatkom "kupe-ekipe".Tri zene su ustvari bile dvije mame i kcerka-unuka. Porodica kao iz snova, jer se cak i baka dobro drzala.Unuka je bila idealna, a mama je bila ta koja je sirila vidike maste. Pricali smo o svemu i svacemu, a najviše smo se zadržali na temi kako su ljudi danas drugaciji. Kako homosexualizam postaje prihvacen, kako licemjerstvo vlada nacijom, kako nista nije kao prije itd itd.. MEdjutim stari gospodin je sve vrijeme ignorisao, i cak kad samo postavljali pitanja, odgovoravali smo samo nas 4. Vec sam poceo da se osjecam cudno, nervirala me ta asocijalnost, jer nismo dapače izgledali ništa drugačije nego gospodin. Šta je to on nešto više vrijedan od nas ? Nisam ni završio misao, tema postade historija: Gadna stvar, posebno za njene svjedoke. Svakom dan pocinje zorom a zavrsava zalaskom sunca, al nikom ni jedna jedina sekunda nije ista. Historija je biblioteka sekundi, i svako od nas ima svoju policu.Po knjigama na polici se razlikujemo. A ustvari svi smo isti, fizicki, skupovi svih mogucih razlika medju nama. Gospodin je bio jedan poseban odjel sa nazivom Misterija koja narod nervira. Ni dame nisu ostale ravnodusne na njegovu neutralnost. Medjutim? Najstarija dama je rekla: "Posljednji sukobi u historiji su mnogo toga loseg donijeli,sami smo sebi sve to uradili, pa smo danas poprilicno bolesni. Neki cak ni ne poznaju rijec ljubaznost. Da li je i to izgubljeno u ratu..." NAglo je prekide potez naseg saputnika: Uzeo je papir i na njemu napisao nešto i dodao je dami,baki, koja je sjedila pored njega.Na papiru je pisalo: Ja sam u ratu imao nesrecu i ostao sam bez sluha, da li biste bili ljubazni samo da me obavijestite kada prozove stanicu Zagreb istok ? Zena je uzela olovku i napisala: "stanica je najavljena prije dvije minute, imate minut da se spremite! " Na nase iznenadjenje on se nakloni, nasmija svima ponaosob,kao zeleci se izvinut sto je prekinuo nas razgovor.Spakovao je knjigu, zatvorio aktovku,navukao kaput, ustao uzeo stake, i krenuo prema vratima. Nas 4 smo se jednostavno najezili uvidjevsi da G-din nema lijevu nogu. Ustao sam zeleci mu pomoci, a on me samo potapša po ramenu, da mi znak glavom da moze sam. Izasao je iz kupea a medju nama tajac. Nisam bio pametan da nesto kazem al izgovorih onako više za sebe: Predrasude... Baka doda, upravo, majka, strasno, a kcerka me samo pomilki po potiljku.Bila je mozda bas moje godiste, lijepa, pametne face, vjerovatno izuzetno obrazovana i obzirna, pa je znala da lagani poluzagrljaj podrše najviše znači u datom momentu. Svi smo gledali u pod. Situacija je bila dibidus neugodna: Strah od medjusobnih pogleda natjera nas da se stidimo sami sebe.

Moje Dame su takodje napustile kupe na istoj stanici.Ja sam za izlaz odabrao centar jer tu sam kao u centru najiblize duhu Zagreba kojeg eto ko biva imam pravo da istrazujem danas. Pred večerje idem istim vozom dalje. I tako sam u kupeu, zavalim se u udobni naslonjac, stavim noge na mjesto gdje je sjedio G-din, i kao da sam ih stavio na samu vatru, momentalno ih spustim. Tom prilikom cujem udarac metala, nesto sam nogama oborio. Gledam po podu i bas ispod desne noge mi viri neka crna kozna ogrlica: Na njoj srebreni medaljon, na kojem pise: Za Zasluge u proteklom ratu: Narodni Heroj ARMIJE te i te... na pozadini krajnje cudno: pored oznake 100 % ocekivao sam rijec invalid, medjutim, nesto je bilo iskrizano ostrim predmetom, a ne tom mjestu je nestrucno ugravirano ČOVJEK. " 100 % ČovjEk" Da sam imao ogledalo ne bih se smio pogledat. Bila bi to slika idiota kojeg drustvo napuni predrasudama. One su i prije bile u meni, samo sam u masi dobio pravo da ih pokazem, i to sam tako naivno uradio. Pritom sam nahranjen predrasudama, ucinio glupost zivota, pa sam samouvjereno gazio neciji ponos, necije medalje. Zelio sam jednostavno da mi bude dobro, ugodno, namjestao sam svoj donji dio ledja da izvinete, ne obaziruci se na neciji de facto zivot koji je bio naslikan na medaljonu. Voz je vec bio krenuo i poodmakao, pa nije bilo svrhe da krenem ka izlazu.Stanica je vec bila iza par kilometara. Pomislio sam: Ostaje nada da će jednom Bog mi dati drugu šansu da ispadnem čovjek, vratim čovjeku njegovo dostojanstvo, da ispravim grešku koja trenutno izgleda poput životne. Ako opšte imam na to pravo. Ja sam čovjek, i to sam zaboravio. Sreo sam čovjeka "kojeg" sam pogazio. Nisam bio kretenski nastrojen. Bio sam žrtva pitona,žrtva predrasuda. Pardon, podržavao sam zmije misleci da je njihova moc upravo to sto mi treba. Kakav glupost. Hvala Ti Bože na ukazanju, evo i sunce izlazi, visoko. Osjecam se prosvijetljenjim ali i to da cu cjeli dan ispaštat glupost koju dozivjeh i podrzah maloprije. Ako je ovo zivotna greska,one obično prate ljude cjeli zivot. Strah me sad cjelog dana(zivota), jer toliku glupost napravih, a tek zora je...