Šta ima?

Kaže ona meni šta ima? Draga je ona meni, nema nimalo sile u sklapanju osmijeha što ga lice pokazuje ko dama nove cipele, kad nju ugledam, još kad mi progovori pa i glas počne da mijenja tonove, ništa to nije slučajno, kad je ona u pitanju. Volim ja njoj i odgovorit. I to tako da bude taman dovoljno dobro da ona opet odgovori meni, i da sve to skupa uljepša oba popodneva i njoj i meni, da ne bude teško, ali ni suviše prazno, ne pre-emotivno ali ne ni svejedno, i tako. Unaprijed ja znam da ću joj odgovoriti šta god me bude pitala. Ali ona zbog, ne znam ni ja čega, pita me samo: šta ima? Hmmm..., rekoh ja i pokušah da snimim šta to stvarno u mojoj glavi u tom momentu ima? Kako da ja njoj sad to "preslikam"? Jer tu evo, ima već pet posljednjih minuta kako sam osjetio u zraku jedan parfem koji prođe hrabro na onoj lijepoj djevojci s prstenom na ruci, vidio sam prsten jer je tom rukom držala telefon, a ja sam ljubitelj telefona, nisam prstenja, i razmišljam onako usput u pozadini, na koga li me taj parfem podsjeća? Mislim ženski je. Lijep je. Mora da me na neku žensku osobu podsjeća, ali ovaj grad je prepun lijepih žena, stvarno je lako pogriješiti, lako ne biti siguran, pa čak i pogrešno ime pogrešnoj izgovoriti u pogrešnom trenutku. To je ovaj grad, tako mi Boga, ako nije, nek nikad više ovaj parfem ne osjetim. Vrzma se to meni po glavi, razmišljajući da li je to bio nekad miris i ove što me pitala šta ima, pa ja evo kontam. Ima u mene i to da razmišljam što mi onaj uobraženi šminker nije odgovorio na ponudu, kad vidjeh automobil, jedan od onih koje on prodaje, naumpade mi, mora da mu je direktor na putu, on sam ne donosi velike odluke. Najveća odluka koju donese svakog dana jeste da li da uključi ili da ugasi klimu, da se ne prehladi, za drugo ne razmišlja, jer on i nije tu da razmišlja. Tu je da bude ljubazan prema meni, što i nije vala bio, tu je da odgovori ljubazno, što je haj'mo reći i uradio, i da čim prije uspostavi stav i odgovori na ponudu pa ili pozitino ili negativno što naravno nije i vrlo vjerovatno još dugo neće. Razmišljam ja usput i o tome kako tako paraziti uvijek rade tamo gdje trebaju najveći entuzijasti da sjede, najveće zvijezde svake firme, jer na malim narudžbama veliki padovi se dešavaju. Kako razmišljam o tegobama, podsvjesno su se moje vijuge dogovorile da razmišljam i o lijepom. Pokušao sam o njoj, pa o potencijalnom rezultatu odgovora na onu ponudu, pa o svom psu, kojeg još ni dobio nisam, uh, to će biti lijepo kad ga provodam i u parku odigram s njim jedan na jedan valjanje po travi, pa ni to nije potrajalo, neki blješteći odsjaj sa stakla izloga što me sunce otrgnu od maštanja prebaci misli na potpuno drugu stranu, onu gdje je pijesak umjesto asfalta, gdje su valovi mali zvučnici iz mnogobrojnih bašti i kafana i oni sviraju, i gdje pokoje dijete me podsjeti da ima mojih zemljaka tu, pa plažama odjekuju religiozni nadimci njihovih najdražih. Razmišljam ako ništa što trenutno nisam tu, što li je nešto bilo preče od te ljepote. Usput kihnem, uhvatila me alergija na sve ove licemjerne i beznadežne mahalaše-ljude kojih čovjek mora barem nekoliko sresti na putu do bilo čega. Takve su nam ulice postale. Privlačne ulice za neprivlačne ljude. Na onim izlozima na kojim ne blješti sunce pogledam i kontam: kako ovoliko stvari u jednom trenutku može stati u tako malu glavu, pogledam u oči i vidim nekakvu dubinu, tol'ko brzo propadam da me strah dalje gledati, pa nastavim svoj put, kojim žurim ne znajući ni gdje ću, a nisam sto posto siguran ni gdje sam bio. Pritom mi pade na pamet, imaju dvije mačke što sam im sinoć mlijeko iznio, gdje li su one po ovoj žegi i vrućini ? Mačke ne mogu na more otići osim ako ih neko ne odnese, a nije im neka šara, nisu lijepe, vjerovatno ih niko neće odnijeti na more. Zazvonio mi je maloprije i telefon, ali srećom na kratko, taman dovoljno da ne stignem da se javim, jer me zvao jedan pokvarenjak. Uh, ružnog li je pogleda taj čovjek, kad pogleda, vidi se da laže. A jal isijava, ko ovo sunce danas što svjetlost isijava. Volim ja tu zvijezdu, pa uporedo razmišljam i o tome kako je čovjek stvorenje s greškom, moglo je vala bit i da ljudi žive bez da su nezahvalni. Baš bi hairli to bilo, kad ne bi bilo zimi ah da nam je sunce, a ljeti joj samo da hoće onaj bijeli snježni pokrivač, koji kad pokrije postaje bijeli ljudski izmet. Dakle, ljudi su ljudi s greškom. I sve se ovo protumba u trenuku kad čuh ono šta ima, što je najgore nije vala da ima puno, na ovo sve mogu dodati još samo nešto malo, razmišljajuć kako mi je sedmi oktobar rezervisan, i kako će baš taj vikend biti izuzetan, a meni rezervisan, kako mi se uvijek prve jave stvari koje su manje važne, uvijek mi se prvo u obaveze upišu gluposti, a kad dođu one prave stvari, ja vidim zauzet. Pošto sam nezadovoljan vlastitim razlučivanjem, visoko podignem glavu, sagledam oko sebe, ne treba puno da čovjek nađe utjehu za sve što trenutno ne valja u današnjem društvu, baš je to barem lako pa ja bacim pogled lijevo desno i odmah lakše bude, kontam još sam ja i dobar kakvih ima. Ali opet dok bi moglo bolje, nije čovjek ispunjen. Evo čujem jedan poznat zvuk auspuha, to je onaj crveni što sam ga preksinoć vidio i to na suvozačevom mjestu djevojka, inače rodica jedne moje bivše, koja nikad nije postala bivša samo ona to ne zna, a i previše mi je bila ne teška da bi dugo trajala. Naučio sam razliku između lakih djevojaka i ne teških. Ogromna je. Eh ova je srećom ne teška, što joj uvijek ostavlja dovoljno budućnosti u mogućnosti. Dok ovim drugi ne ostaje ništa, osim zid uspijeha. Ili da kažem, zid trenutaka na pravom mjestu u pravo vrijeme za njih, krivo za njihove žrtve. Evo slušam opet je onaj onom poručio nešto po novinama, a pojavio se i neki novi lik. Politika je kurva, a zamislite kakva su tek njena djeca, koja se eto samo tako pojave odjednom. Pade komad fasade pored mene. Skoro da sam osjetio zračni jastuk kako mi pored uha prozuja, baš onaj ispred ove cigle što proleti, odozgo prema dole. I da sam umro evo sad i evo ovdje, nikad ne bi saznali ko je kriv, ali najvjerovatnije bih ja bio kriv. Što sam uopšte umro. Pa se moralo tražiti ko je kriv. Ali opet ima ovaj grad lijepe žene, i lijepe viceve. ISto kontam, juče su najavili bolji javni prevoz. Najavljuju i bolje usluge za stanovnike, parkove, neke klupe, neko bolje cvijeće, nije to više obično cvijeće, svašta nešto bolje. Ja ne mogu da ne pomislim; A jel iko najavio bolje ljude? Ili je to samo ostalo isto, ko prije 50 godina, ko prije 100 godina? Izgleda da ljudi nastaju i danas isto kao i tada, samo s drugačijom računicom. Hele' nejse, šta ima kod mene, subhanallahi šta sve ima, i kako ja to da kažem sad njoj, a tako mi se lijepo smije kad me ugleda da sam je ugledao? Sva sreća pa u ovom gradu šta ima nije pitanje, nego ritual, pa se i ja na kraju tog neugodnog momenta koji zamalo preraste u zloslutni opis mog mentalnog zdravlja koje u trenutku najglasnijeg odgovora ostavi me prepunog šutnje, pa se ona mogla još i uvrijediti pomislivši da ja to njoj nešto, a nije, tako mi svega nije, hvala Bogu da nije, nego dok razmislih šta sve ima, ima bona nebila do prekosutra bih ja Tebi prič'o, ali opet začuh ezan, crkveno zvono, točak tramvaja, dvoje male djece što govore francuski, ili se krevelje na bosanskon ne znam, i sjetih se: ovo je taj grad, nije ona bolan ništa pitala, samo je ritualisala, i sjetih se na vakat da treba da odgovorim: -"E'o vala ništa, kući kren'o, šta ima kod Tebe?" Uh, dobro je. Sad ona duma, vjerovatno će isto ovo sve ponoviti, a još kraće od ovog izgovoriti, pa ćemo nastaviti dalje ritual, dok ne dođe do nečeg što je fakat. A ja taman imam dovoljno vremena da prokontam: Bože mili, koliko li samo kod ljudi svega toga ima, ali šta ih pitati da se do tog dođe? Jer što se više puta pita šta ima, sve je čovjek dalji od onog što stvarno ima. Ovaj grad je prepun fenomena, ali je najveći fenomen samo jedan: što je uvjerio svakog koga posjeti, da je vrlo jednostavan, sasvim običan grad koji se voli, u kojem ne postji nikakav fenomen, i u kojem se voda pije s česme. Svake česme iz koje voda teče. Da mi je da pitam ovaj grad šta ima, pa da slušam dok razmišlja.