Đavovljeva zlatna jabuka (4. dio "Pardon, ponos..."-a )

Četvrti vagon, poprilično sam umoran... DOživjeh nešto čudesno, i razmišljao sam o tome. Donese mi lekciju za sva vremena....
Čitao sam. Sve je počelo onako izražavanjem propalog umjetnika u nekoj knjizi s nazivom Od Eve Do ADama i nazad.. I sad nam neki udovac počinje da priča kako nije imao sreće u ljubavi, kako mu jednostavno nije sudjeno da bude sretan bablabla... iskreno iznervirao me. KAkve nebuloze... Ko je još toliko glup da mu sreća dodje u ljubav? Ko se oslanja na sreću igdje drugo osim u igrama na sreću. Dapače i to su igre, sreća je samo dio imena...šta je sreća Bože mili. Evo ja sam sreća nekome. Znam. Ali niko neće reći: On je meni sreća... nego sreća je neki apstraktni izraz osjećanja dobrote u kojem Ti je jednostavno dobro jer si sto jesi, uzrokovano nekom silom koja Te tjera da budes covjek,i pritom jos i sretan i... Ma kakva bačena para od strane mene kupujući ovu knjigu... Ah da još mi se autor veže za prirodne pojave, i darove za čovjeka... priča mi o svemu tome, i još mi pametuje da smo sami krivi ako pojedemo nešto otrovano... kao mi imamo u očima laboratoriju pa ćemo znati šta je otrovano a šta nije, molim šta ?
Osjećam se bijesno... temperatura kao da mi raste... Želim autora ove knjige da mu samo kažem: Uz dužno poštovanje...i da ga udarim pesnicom svom snagom u lice... pa makar me to koštalo mnogo toga...Prekinut sam naglo... u vagon ulazi čudno... čovjek kojeg gledam i vjerujem da ga znam, al ne znam. Kaže, kako si samo glup !?!? Reko oprostite...a onda kao monolog iz vedra neba...
"Zagrizi zlatnu kuglu što Ti je drugi nude, pa mi se pravi pametan i nevin. Sve što Ti daju apsorbuješ kao živo blato, gaziš na svakom dobru što Ti je dato. E upravo si To, TI si jedno veliko blato..sve primaš sve Ti daju, svakom Te dozom truju, i pljuju a Ti svjestan nisi, pravis se fin, primas kao bunar bez dna... Odakle Ti hrabrost da činiš tako nešto... .. Njegov glas mi je bio sve jači i strašniji, njegov izgled sve gori i mračniji... počinjao sam da se ježim, priča mi o pojma nemam čemu a ostavlja mi opet toliku dilemu... Dešava mi se najveće privatno prokletstvo, jedino koje niko nikad nije priznao: Počinjem da sumnjam u samog sebe. ZAr učinih nešto glupo, strašno... zar zaslužih takav prezir.. a onda odgovor, odjednom mi postaje jasno, čovjek mi priča...i dalje... pardon debil se dere i dalje... " ...jeo si Ta sranja, sto Ti uvališe, mislis iz ljubavi TE toliko paziše, da si živo zlato ubili bi Te, jer im samo takvo valjaš... pojeo si to, primio u sebi, provario na tome... postao si dno. nije da Te mrze, nego Te proklinju... gledaj na šta si spao... nema TE više... nema ni onog djeteta što si ga pregazio, nema ni njegove trudne majke, sto si je oborio, kako Te nijedne sile vise nije stid sram i strah... Ubio si troje ljudi, ni krivih ni dužnih, jednom nisi dao niti da se rodi, niti da bude dobar ni zao... šta je sunce i vatra, on To nije znao...oduzeo si mu pravo... Odakle Ti pravo ? gledaj Te sada.. živio si a kao da nikad nisi... sad sve posmatraš s visine, Bože kako si samo tako milostiv, najgore postavljaš tako visoko... pogledaj se sad.. stojiš iznad svih gledaš svoje djelo..jesi li ponosan.. izrode ljudske vrste, prokleti gade, imao si priiliku da budes jednostavan i bacio si je. Ne samo to. ubio si... ali Bog Te nije pustio pa je ON i Tebe ubio...sada si tu sramoto ljudska..nikad nećeš vidjeti ni jedan list od raja, samo će Vatra da Ti bude raja... kretenizam je tvoj put, debilizam je Tvoj moto... dopustit nešto tako nije ni ko je svaki dan Joint moto.. .... i zaista je scena bila zastrašujuća... moj Dobri djavo mi je pricao retrospektivno... od kraja ka početku... prvo što sam VIdio... prvo što je me boljelo... prvo što me ubilo... trebam biti ukopan... i toliko brzo idem ka tom mjestu, toliko mi se slika mijenja pred ocima...toliko je veliko groblje..tu sam... na licu mjesta..gledam... gledam i plačem, pa zar je moguće, pa zašto baš meni pa čemu, pa zbog koga.. pa gdje su svi nestali... par zar su pogriješili adresu... Ne Nisu, djavo mi se dere, znali su gdje će Te spustiti, znali su dobro su znali..sutra će doći da Ti unište spomenik..jer kazu ni to ne zasluzuješ Ti prokleti sebični idiote.... i trenutak dva...ja sam dva metra ispod... idem još unazad da vidim šta sam to uradio...čime sam se unakazio...priča strašno jednostavna, pogled non stop leden.. usne raširene, lice blijedo... preskacem scene..previše me boli, osjećam da gorim, a neki vjetar mi u lice ide... strašno je boli me, ali ne znam šta...osjećam bol ali ne znam gdje... i jako je...vuče me čupa me ne da mi.. a meni grozno je... i dolazi trenutak istine... čujem strašne krikove, cujem uzdahe i pozive..cujem neko škripanje... zlo mi je... sa nekom ribom sam bio, nešto sam pio, sa njom se u mraku malo krio... kao da sam opijum neki popio, ili sam pojeo... neka zlatna mala kugla poput jabuke s drveta je pala.... nisam mogao odoljeti... ona mi ju je dala, poceo sam da grizem bila je sve bolja i bolja... sladja i sladja... i ja pocinjem da vozim... . a sve ovo gledam, da razumijem sebi ne dam, ne mogu da vjerujem, umisljam da pretjerujem...a i dalje boli me, niko ne voli me, u zemlju me spustise zato sto im za to platise...radnici groblja..nigdje nikog..pa zar je moguce..zar dno dna može biti niže... zar nikog ne boli sto me neće biti više...što me nema..što sam od svakog živog, niže... a vrhunac sve je bliže... I sve mi se pomalo vrti, osjećam da se bojim smrti.. i gledam ispred sebe... odjednom VIdim lice... Lice djevojčice pardon buduće mame... i njena usta otvorena, a drito ispred mene u nekom ogromnom ubici od metala, stoji silueta mala, dječakova figura, a mene neka nezadrživa sila prema njemu gura... ma neman me neka snašla...ne To ne može biti, trudim se strah i drhtanje skriti, počinjem se moliti, i boriti da skrenem ali kasno je... sve suviše jasno je.. posljednji pogled dječaka koji drži jabuku, osjećam jak stisak vidim crvenilo i čujem njegov vrisak...ježim se...stresem se...saberem se... budim se ., . !!! Drhtim...
Gledam oko sebe...
Dječakov Vrisak bijaše lokomotivin pisak, stigli smo.
Stisak bijaše otrnula ruka držeći moju glavu... crvenilo pred očima... buncam...preznojen ježim se...gledam oko sebe... shvatam sve je samo san... a na podu kupea...nekom ispala ...jedna zlatna Jabuka.
P.S. Okrećem knjigu koju sam čitao a tamo piše... Pa zar Vas ne bi bilo strah tišine za vrijeme Vaše sahrane? Pa zar nikad ne pomislite koliko bi Vas ljudi došlo ispratit? Ne zadrhtite na pomisli na broj bilo koji manji od svih koje poznajete ? MA dajte molim Vas, sve i da mi pefektno lažete, znat ću da lažete !!! Mislite o tome. O Da. Itekako mislite, samo ste kukavice da priznate. Zašto ne pojedete taj strah ? PA gospodo pojesti možete samo što prihvatite, tj sažvaćete.. Otrov Vam se teško može podvalit, Vi ga morate prihvatiti i stoga ste krivi kad jedete... poput Adama...Zlatne Jabuke !!! Sve što uradite, iza toga stojite.Ovako ili onako. Jabuka ne pada daleko od stabla...
Sreća pa kupih ovu knjigu, jer sam takodje na kraju našao objašnjenje za ono kada vas nešto boli a ne boli, a ustvari osjećate al ne znate gdje.... citiram: " Eh tada jabuka počinje da djeluje. Ne, ne boli Vas želudac, to Vam se samo čini.. ne ni noge Vam se ne oduzimaju, to je samo prividno, probajte ustati pa ćete vidjeti da Vam rade... Nego.. Gospodo, desilo Vam se otrovno osjećanje a to je najgore, jer... zaboljela Vas je duša!" ...Aha....dakle tako duša boli...