Isječak...

Sve sam manje bio budala. Sve više sam. Manje sam se radovao mirnoj površini, jer znam da slijedi neki val, dubina moje naivnosti izašla je na površinu, i ko zna šta se ludo i čudno krije tamo gdje čovjek ne vidi, a dno je zemlja je.
Prošetao sam stajaćom noću, poput mirne stajaće vode jezera, koja skoro pa plaši koliko je mirna, toliko je mirna bila ova noć, imala je svjetlo mjeseca, tišinu jeze, pokoji udaljen lavež gladnog psa i malo udaljeniji zijev sitog psa, koji se šepuri toplinom gazdinog doma, ali i ogromnu buku koja budi maštu. Ne naiđe ta buka često, nije toliko mašta eruptivna, i ne proizvede nikad toliko strašnih misli, šta tamo mrak sakriva, šta ono drveće što u šumi šumi, koga štiti, čiji plač krije, čiji osmijeh nadjačava.
Moj je život mogu reći bio jednostavan. Sastojao se od upoznavanja i udaljavanja od ljudi, najčešće pružanjem ruke i lijepe riječi, što nas još od malena uče iako je smisao gorak, kako lažemo sa prvim riječima jedni drugima, o silnoj dragosti pri upoznavanju, jer jako su rijetke te istine kada je čovjeku drago da upozna nekoga, to su danas ovi preživjeli brakovi. A koliko smo pored toga ljudi slagali? Za brakove je još specifično to što ustvari tek poslije čovjek se kaje zbog tih prvih riječi i bude prekasno, a tada je zaista to mislio.
Vrijeme donese i odnese svašta. Puno je ljudi nanijela ta riječna životna bujica, i ne znam sa čim bi je uporedio, pa da ne bude bujica, ne znam evo odkad sam se rodio, kad je to bila mirna, jer na kad god pomislim, sjećam se da sam nekog upoznavao. Prvo samo par ljudi iz moje blizine, različitih boja kosa, veličine i težine, različitih postupaka, pa onda malo šire, pa još šire, pa još šire... Tada doduše nisam govorio da mi je drago, nego sam nešto krištao. Sjećam se, ko me plašio davao sam krikove, nerjetko i plač, ko me nije plašio i bio mi je zanimljiv davao sam mu osmijeh. Za neke i po nekoliko puta. Za dobar dekolte i po deset puta. Bio je to moj aplauz za dobre ljudske predstave, pa ponekad i vraćanje na bis tih glumaca. Kome sam se najviše smijao najčešće se vraćao, pa me zavolio. Volim i ja ljude. Posebno lijepe. Upoznao sam toliko toga, ali malo ko je zaista lijep. Čovjek može biti i nesrazmjeran, čudan, strašan i hladan, ali istovremeno i lijep. Može imati i tamne oči i duboku dušu a opet lijep. Mislim da se svi trebamo zahvaljivati Velikom Bogu što nam je dao neku našu notu ljepote, neku kompoziciju, koju, htjeli priznati ili ne, radili to kako treba ili ne, samo mi možemo svirati i niko drugi. Čovjek tu i tamo se zanese, ili ga sudbina opomene, pa malo ovi hećimi prosviraju naše instrumente, protresu naše note, pa nas opet uljude. Ali radimo. Ljepotiramo. A postoje i ljudi koji nisu lijepi. Ima ih dosta, kojima su glave srazmjerne, simetrične, kao savršene za neke naše ovozemaljske pojmove, iako nikad niko nije i neće tvrditi da je vidio ili zna kako izgleda najljepši čovjek, svi nešto spominju bebe kao takve, ali ipak imamo neke kriterije koji se, meni se čini, sve više vrte oko toga kakve neko emocije kod nas probudi. Ispade po tome da svako može biti lijep, ali nikad svakom. A meni se tako i sviđa ovaj život. Neka svako ima svoju šansu, pa kad dođe njegova prilika neka je iskoristi. Jer šta će nam i život kad bi svi bili lijepi, kad bi se u ljude samo moglo gledat. Ima brate slika koliko hoćeš. I ovi što su tako lijepo izvajani i sastavljeni, te oči u boji, te kosa posebno valovita, te posebno ravna, a kao da ravno nije uvijek isto ravno, i valovito nije uvijek isto valovito, to je matematika nema puno nepoznatih, ali eto, opet valjda kako nama proradi želudac kad nekoga vidimo, ili nam srce ubrza i tako, ovi nelijepi ljudi ustvari probude neku muku, želju za povraćanjem. Nije to opet kažem, poremećen insan vani, čak što više, čovjek bi ga k'o sliku okačio, ali brate poremećen iznutra. Da mu se da livada, hal' bi je uništio, prekopao, izokrenuo i svaku travku što je lijepa, bez ikakve koristi, a da mu opet date šumu, bi je hajvan prokrčio pa samo pacovima i hajvanima napravio kuće, ali s mirom i u lijepo, taj ništa ne bi pretvorio. Ima takvih.
A ja ko kad se zapričam, pa zaboravim kud sam poš'o riječima, evo da nastavim, hoću da Ti kažem kako, od svega što čovjek zna i ne zna, najviše me čudi i tjera na razmišljanje činjenica da čovjek ne zna zaboravit ! Eto da ne diram u diskutabilne teme, brate, ja ću samo o ljudima, njih najbolje znam, iako ih izgleda nikad neću zaokružiti, tvrdim da čovjek ljude nikad ne zaboravlja. Možda privremeno, ali kad tad, kad tad dođe slika pred oči čovjeka, dođu oči ako ništa, bez cijelog lica, ukažu se, jal radi tuge, jal radi sreće, jal radi nedostajanja, jal ni zbog kakve brige, eto se samo tako ukažu. Sretne ih se odmah pokoji dan poslije, pa se čovjek i pita, a odkud ono, još juče sam mislio na njeg. I onda 'nako poglupo upitamo: Odkud Ti ovdje, ko da neko nema pravo bit' negdje, jer je nama naump'o. Eto kak'i smo mi insani, zato nas nikad neću zaokružiti jer mi nismo jasni. A ja kakav i jesam, želim i vama pa i sebi najbolje za nas, pa ću vam reći, eto iskreno koliko mogu, dok mi ove vode malo kroz ždrijelo prođe, i zahvalim za nju, ja ću vam kratko reći;
Čuvajte se ljudi, Bog im je dao dva oka, ali ih je sve ostavio poluslijepe. Kad malo bolje razmislite, utom ćete skontati da mnoge stvari za ljude vidite puno bolje, od njih samih. Eto, o tom vam slijepilu pričam.
Čuvajte se ljudi, pa i mene. Ja vas ako ništa slovima mogu začarat, pa teško vama teško meni kad se ne budemo razumjeli, a na istom mostu se zateknemo.