" Ovo su teška vremena. Možda najteža do sad. Pogledam sunce, boli, pogledam čovjeka okrene glavu, pogledam psa, produži dalje. Spoznajem da sam nepoželjan, na sivom asfaltu što prži, i prašina na njemu izumire, i skoro da ništa ne čujem dok hodam ulicom. Krenuo sam da se pronađem, a ne znam gdje ću. Čini mi se da sam nemoćan, a to je odavno poznato kao najgore moguće stanje. Idem i ne čujem ništa, nit vidim išta što me tjera da ne stanem. Čujem samo blagu škripu starih poluistruhlih vrata, koja svojim neprimjetnim plesom, u igri sa vjetrom, podsjećaju me da vrijeme ide i da me ne čeka. Teška spoznaja. Sve je danas čini mi se teško. Evo i novi haberi kruže ulicama, opet teški.
Sinoć je opet neko poginuo. Volio je svoj merak više od svega, i doveo ga je do smrti. Mašalah, tako je moralo biti, Bog mu je odredio do kad će i šta će. Uvijek odlutam daleko, kad se sjetim da nam je svima određeno, jer ne znam šta je meni odredio. Da li je baš ovo ovako, jer mi nekako nikako ne ide uz mene, ne mogu da prihvatim, grcam se u dubini nerazumljivosti, i sve malo malo okrenem glavu kad prolazim pored ogledala. Bojim se da je ovo početak neke spoznaje od koje mi drhte ruke evo i dok pišem, da će me ovo dovesti opustošenog, siromašnog, golog i očerupanog usred urbane pustinje pred ogledalo istine, koje će mi sa vjetrom i vrelim pjeskom prašine u očima pokazati gdje sam dospio. Ono će mi samo pokazati, nemam se šta ljutiti, meni ostaje da razmišljam zašto sam, ili zašto nisam, pa ćemo dalje. Nekako. A i da razbijem to ogledalo od huje, opet sedam godina nesreće, pričaju ljudi, a ja evo isto kao da već dva razbijena odplaćujem.
Znam da ne postoji životna pozajmica, ne može čovjek tražiti da mu se pozajmi opet 15 godina da ima, pa da krene ispočetka, sigurno bih drugačije. Ili pametnije ili luđe, ali ovakav ne bi dočekao ovaj dan.
Težak dan. Ni sunce moj najbolji prijatelj danas mi se ne smije, samo mi suze istjera. A svaka suza suncu izložena, vrela je i boli. Ja odoh da se pomolim, da potražim neko čudo da mi misli otme, odvede me negdje gdje ću vidjeti više sopstvenog smisla, jer braćo, ovako ne mogu ni pedalj dalje. Mogu ja hodati, ali s nadom da je tu ubrzo iza brijega neki kraj, neka jama u koju ću potonuti tiho, beščujno, da se narod ne diže, ne ibreti a Boga mi i poneko nasikira, jer ima ih još što me vole. Ima ih sigurno što me vole zbog tog što jesam, a da ih ni ne znam. Eto ni to naučio nisam još uvijek. Da prepoznam one što me zaista vole. Ili da stanem da počnem zemlju da kopam rukama, dok nešto ne stvorim, pa ako ništa od zemlje napravim obradivu zemlju, jer previše sam štedio svoje ruke, previše dana pregrijao pa isparilo, previše sam poklonio od svog života kao da je to neiscrpan izvor. Zato je težak ovaj dan, valjda.
Došao vakat da se sve nadoknadi, ili da se umre dajući sve od sebe.
Neka mi je sa srećom pa kud god.
0 comments:
Objavi komentar