"Ja ne volim sa svakim. Jer ne može se svakom svašta ni reći. Ja bih rado da pišem negdje sam, na nekom platnu, koje će neko nekad negdje čitati sam, na nekom mjestu koje nije ovo, i da se nikada ni pogledi, ni planovi a kamoli putevi naši sretnu.
Ali moram. Ja eto popuštam pred potrebom da odstranim iz sebe sav taj gnjev i taksirat što mi se u krv i pod kožu uvukao. Ovo je vapaj. Nije dnevni, noćni je. Noć je blagodat. Otvoren mi je pendžer slušam zvijezde kako se dovikuju, slušam nako ptiče kako se budi, slušam tišinu sebe i nemir u meni što šiklja ko vulkan hoću da eksplodiram. Nije važno šta je prelilo čašu. Važno je da sam jako puno puta čuo kako kažu da čovjek treba da se otarasi svega što ga muči, a mene muči, evidentno je više, o muči me ko kak'a boleščuga, malo je nezahvalno, ali i to pravdam sam sebi pitanjem stranca kad me tek vidi: šta to njemu može biti loše, a može, loše je, teško je do kosti je teško, i kažu tek kad čovjek pošalj neadresirano pismo sa namjerom da s pismom ode štošta, tek stvarno ono i ode, pa makar nikome ne poslano, makar se nikamo ne imalo vratiti, ono ode. Tako i ja pišem ovo pismo što se samo na monitorima može čitati izvorno, ne sa velikim namjerama, ne sa pretjeranom srećom, naprotiv. Osjećam kako suza odolijeva hladnom obrazu. NA rubu je. I pišem vam jer ne znam kome ću, jer nemam kud. Najradije kad moram obraćam se Bogu, on za sve ima prejednostavan odgovor da bi se u isti sumnjalo, ali sada.. za ovo mi nije kriv Bog. O veliko je to saznanje, ako ćemo pošteno. Nije mi kriv Bog nikakva sudbina, nije kriv niko osim mene. Dopustio sam da slušam što mi se najmanje smjelo govoriti, a još gore dopustio sam da to i čujem.
MOže čovjek slušati i slušati, ali kad nešto čuje, onda to ostaje. Ubaci se u ove naše male glave, počne svoju igru tamo vamo, gore dole, stalno se vrti, mozak radi punom parom, a sve zbog nečega što nikada tu nije ni trebalo biti.
Nemam boljih prijatelja od vas, nemam iskrenije oči da me gledaju od vas, to je hvala istini da nisam tu, ali svejedno.. A opet ne mogu biti do srži nezahvalan optužiti da je Bog kriv pa se obraćati njemu, ovako samo mi vi preostajete, jer sutra će me narod jedva dočekati u mahali i čaršiji da o tome...
Kad poželite govoriti o svojim problema, uvijek se odjednom odnekud stvori i bina i mikrofon i ozvučenje, čak ga i postave za vas, a stvori se Boga mi i publika.
Neka se sada ne stvara. Ovo je moje šaputanje bez prevelike pomoći koju očekujem, više je motivacija samom meni, pa možda sutra nekom, ne znam, ako zapadne u iste kandže u koje ja zapadoh. Grebu.
Nisam imao težak život. Imao sam teške lekcije. I svaki put sam iznova upoznavao kako sam glup za datu situaciju, naivan i simpatičan, crven od šamara života što mi ga pripremi s vremena na vrijeme. Bili su to bolni šamari, po zimi, kad je lice polumrtvo, po vrućinama, usamljen ili u masi... nikako lijepi za pamćenje, više ih se i ne sjećam to pamet bira šta će a šta neće pa istjera, i ja zaboravio njih. Ali sve u svemu opet mi je bilo idealno, imao sam dvije noge, dva oka dva uha dvije ruke, mozak, osjećaj, nešto malo neopterećene iskrene ljubavi, i kusur od par prijatelja. Ostalo su odnijeli sa sobom. Najviše me podržava, sama od sebe, samog mene činjenica da sam imao osjećaj, pa tako i za gospodu, i za pogan, i za ljude i za neljude. Očekivao sam uvijek previše, uvijek neskromno pohlepno, mislo sam da se banane mogu držati i po deset dana, pa sam sam sebi priredio da jedem ponekad otruhline. Bio sam neiskusan životom. Prepustio sam se bilo kome, u trenucima kad je pomoć bilo kakva od bilo koga dobro došla. Tada je čovjek sam, lak i nosiv, dovoljan je i jedan manji talas da ga prevrne, ponese i učini superiornim samo dok ga nosi, a kad ga razbije od stijene, ljudi su već okrenuli glavu. Većinom iz ljubomore zbog superiornosti, a malo nešto zbog straha, jer vide da mi ne gine stijena. Ja sam živio od talasa do talasa. Uvijek povremeno superioran, ostalo između valova, najljepša igračka plime i oseke, previše iznad riba da bih jeo zdravo, previše ispod mjeseca da bih bio vidljiv odsvakle. Nisam se žalio, vjerovatno, bio sam suludo zaljubljen u igru valova, kratki dah superiornosti me činio ispunjenim, život sam posmatrao kao igru. Možda me danas najviše boli što sam bio pošten. Jer kad god pomislim na to, suza s ruba dobije na težini.
Nisam mnogo ljudi povrijedio, možda neke jesam, sigurno jesam nekom nesvješću, naivnošću, ne poznavanjem njihovog shvatanja moje prirode, i znam da sam spreman, bio bih hladan kao špricer spreman sutra da me izvedu na klupu i pred te ljude postave, da im tražim halala. Jer nisam namjerno. Koga povrijedim namjerno, od njega neću ni tražit halala. I između plime i oseke, nisam shvatao da i najlošije napravljen splav, ipak čuva psa ili čovjeka da ne potone. Posmatrao sam ljude kad bi me valovi izbacili visoko kako prave svoje splavove, nekim vještinama se divio, svakako ne sumnjajući da ja to mogu bolje, nekim vještinama se ibretio, ali danas kad tako još sa ovo malo strpljenja valovi se igraju sa mnom, pogledam te pojedine splavove ni na šta ne liče, ali ljudi pored mene na njima prolaze, opstaju, idu dalje. A ja od talasa do talasa. Previše sam bio naivan i redovno optuživao druge da su krivi za moj neuspjeh. Ali naučio sam sam sebe da budem optimista. I kad umrem umret ću s osmijehom, optimistično čekajući da posljednji izdisaj prođe, nadajući se udisaju. Tako i ovo posmatram, ovu činjenicu da sam krivio druge, kao perfetkan temelj za moj budući poziv. Mogu svašta u životu raditi, ali znam čime ću se baviti. Bit ću motivirajući govornik-predavač. Motivirat ću ljude da naprate most od zemlje do mjeseca ako treba. Jer za se u što će mi sumnjati, ja ću imati opravdanje: znam po sebi. Šta me to izdvaja od ogromne mase ostalih insana, jeste upravo to, što ja i pored lagodnog obezbjeđenog života, ja sam previše stvari naučio na samom sebi. I uvijek sam birao da se podmetnem kao podmetač za čašu, da me težina pritisne dok se neko ne smiluje da mi olakša ne bih li naučio. I zato sam danas najjači. Kad krenu da me lome. Ovako je i jedan umjetnik remekaš (čovjek koji i kad zijeva stvori remek djelo, a kamol' kad progovori) rekao, i ja to smatram prirodnim riječima.
Moje statistike će reći mnogo laži o meni, mnogo nepouzdanih i nereprezentativnih informacija koje će tek neku manju grupu zadovoljiti, dok će se ostali, pametni vjerovatno ibretiti.
Ja sam odlučio da se obratim Vama, svom svojom težinom ne bi li barem mali tračak razgovora mog o meni ostao kao primjer, kao biblioteka, kao mapa vama, kako da to sebi nikad ne dopustite li kako da ga se oslobodite.
Šta me je učinilo najmanje važnim u svakoj prostoriji, pa čak i u onoj u kojoj sam sam ? Samo jedna rečenica svih drugih ljudi. Citirat ću ih: On to ne može.
Trebalo mi je da propljuvam krv, trebalo mi je da hodam modar, na jednoj nozi jer je druga bila slaba, trebalo mi je da se tresem od hladnoće, da trčim od bijesa, da vrištim bez glasa, da otjeram od sebe ljude koje volim, trebalo mi je polomim najdraža stakla svoje skulpture koja me je uveseljavala svaki dan, trebalo mi je dva ogledala da polomim ne prihvatajući ono što pokazuju, trebalo mi je na stotine ljudi da dođe i prođe kroz moj život, trebalo mi je milijarde pahulja da ih dočekam sam dok padaju, trebalo mi je na desetine na stotine neprospavanih noći, baš kao ova, trebalo mi je na stotine uzalud potrošenih i ne dočekanih dana, trebalo mi je suza više nego oblak kiše, trebalo mi je teških uzdisaja od kojih poneki zamalo ne bijahu posljednji, trebalo mi je na desetine životnih šansi da mi se život ugasi, trebalo mi je svjetlo ljudsko napravljeno od svih mogućih pogleda, koji kad se pogledaju naprave mrak, potpuni pakao u kojem ništa ne gori, u kojem uši zagluše, taj pakao koji mentalno boli, to svjetlo koje grize poput morskog psa, mi je trebalo, sve mi je to trebalo da shvatim, da je samo jedan jedini način da dokažem da mogu sve. Da to i uradim. Bolno iskustvo, sa vječnim ožiljcima sa trajnim posljedicama, samo zbog ove jedne proste rečenice. Rekli su mi: Nikada nećeš moći uraditi to toliko puta, pa ja uradio. Slijedio je tajac muk. Od tada su me poštovali. Rekli su mi nikada nećeš moći se popeti na to drvo. Ja se popeo, oni ubirali slavu hvaleći me ženama u prolazu, dok sam ja silazio, često koristeći poređenje majmun. Rekli su mi nikada nećeš moći upravljati tolikim konjima, pa ja upravljao. I to tako lijepo da su me počastili titulom virtouz. A nisu me počastili. Zaslužio sam. Bili su iskreni.
Počastiti nekoga i biti iskren prema njemu, to su dva različita svijeta. Samo neki ljudi nemaju ulaznice za sve svjetove.
Govorili su mi da nikada neću ostvariti neke svoje planove, ja neke već sa 20 godina, neke sa 23. Neke sa 24. Govorili su mi ne možeš to drvo nikada odatle pomjeriti, a ja ga posjekoh, pa malo po malo komad po komad prebacih na drugo mjesto, kućicu od njega napravih, korjen iskorjenih, rupuu popunih, i eto ga. Već su davno bili napustili mjesto na kojem sam im pokazivao kako samo mogu. Uvijek to urade. Ljut sam na ljude po tom pitanju.
Ja sada imam pakao ispred sebe, moram ući, ma koliko bilo teško bolno, moram se snaći, moram učiniti sve i kad prestanem da dišem moram pokrenuti sam sebe, motivirati se ničim, jer su mi rekli da nemam ništa, probiti se pored svega što pakao sa sobom nosi i što će neneadano donijeti naglo, valja se snaći i sve to čeka evo mene oči u oči. Nije svijet okrutan, nije Bog nikada pogriješio, imam ja izbor i sada. Čovjek uvijek ima izbor. Samo se nekad previše plaši posljedica ijednog odabira pa je lakše reći da nema.
I ja ću morati da odaberem. Da idem u pakao bez odijela otpornog na vatru jer tako ne znam s ljudima, znam kako su me učili odkad pustih prve krike, pa progovorih prve riječi, rečenice.. Morat ću da odaberem svoj put, da li ću da kružim oko pakla, iz čega me uvijek svi samo voljeti kad naiđem, kad moj krug bude pored njih prolazio, kad me valovi tako izbace pa povuku sebi, ili ću da se bacim usred pakla, bez obzira na sebe i na svoje, bez obzira na ono što nisam a morao bih biti ako tamo hoću, bez obzira ustvari na sve. Morat ću da trčim brže, morat ću ljudima udovoljavati manje, morat ću jesti više pored sve većih otpora tijela, morat ću govoriti manje pored sve većeg broja pitanja, morat ću odviknuti ljude privremeno od samog sebe, kako bi me ozbiljno shvatili. Morat ću razmišljati za tri čovjeka, morat ću sanjati dublje, više, tamnije, morat ću više dužnosti vjerskih obavljati jer ako ja to sad sve ne uradim ovdje pa kakav god da sam trenutno, ko će ? Kad će ? Izlazi tegoba osjećam je polako, možda počinjem da je pobjeđujem, izlazi. Napušta me kurva pognutog pogleda, i ni pozdravit se ne zna.
A ja volim samo kad me ljudi barem pozdrave. Odluke su izbor, poštovanje je neophodno, ljubav je navika, ali ... pozdrav je pečat čovječnosti. Ko ni toliko ne zna.. o takvima ništa.
Ja ću kroz pakao. Ako se ne vratim, nemoj mati žaliti. Učinio sam sve što sam mogao, barem mene neće savjest peči. Nemoj da me peku Tvoje suze. Onda ću da se pozovem na dobru staru sudbinu i da opravdam da mi nije bilo suđeno, i da moram ispočetka. U drugom pravcu. A bit će mi teško, znam najteže. Trčanje sa teretom, po snijegu bez adekvatnog ičega, sa bolnim dahom i teškim plućima, ismijan i ogovaran od izbezumljenih nerazumjevatora koje susrećem, morat ću da trčim brže, pritom ponavljam naučeno, odnoseći bilješke onima kojima trebaju, prenoseći poruke, pisma, nešto malo vode za grlo, nešto malo hljeba za dušu, prelazeći na stotine metara u jednom danu, kako bih shvatio pravu vrijednost milimetra. Pravi smisao povezanosti kad jedan milimetar prati drugi, da tako mogu i svijet obići.
Ukoliko nekoga povrijedim nesvjesno dok ovu svoju najtežu dosada borbu budem izvodio, neka mi ne zamjeri;
Svi smo glumci na pozornicama koje nam se dodjeljuju, i sve se snađemo kako znamo. Ili se ne snađemo. Bit ću ja dobro. Predurat ću sve, bit ću vjerovatno i bezobrazan prema drugima, ako mi uopšte tada do toga bude stalo, ali bit ću dovoljno šta god, samo da se pogledam u ogledalo. Moćniji od sebe, moćniji od svih. Ovaj brutalni moto zvanično postaje moj.
I da, sa nekim ljudima, vjerovatno pravim, dovoljno je tako malo, samo pokoja riječ, pogled, dodir, i čovjek zna da nije slučajno. A neki te godinama vuku za nos, za vrat, za ruke, pa ništa ne osjetiš.
Mi smo ljudi, svako ponaosob sami sebi najbolji prijatelji, ali i smrtni neprijatelji. Niko nam ne bi trebao, kad bismo samo znali sami sebe. I kad bismo bili moćniji od nas.
Bit ću moćniji od sebe. Kad nekom o meni budete zborili tako mu recite: Bio je moćniji od sebe. On je taj. NEka ne vjeruju. Dokazat ću. Brutalno. Modricama. Bolom. Tugom. Srećom. Ljubavlju. A i kako bi drugačije, dokazao bilo šta. Moja će sjena da poprimi mnogo novih oblika.
Ali i dalje ću sve da vas volim, to Vam se kunem, najčastije. Ko voli ljubav, nek me istrpi ono malo dok me ne razumi, jer poslije... bio bih najdraži poklon sebi, baš takav, kakav budem poslije. Ali nema me puno. Jedan. Evo. A bit će. "
El-fatiha.
0 comments:
Objavi komentar