Basta.

Nije više kao što je nekad bilo. Ništa. I koliko god puta da ti se obratim, ovo ti mogu reći i potpuno sam upravu. A kako je sada ? To je moj, tvoj, naš izbor. Ničiji drugi. Ako nas nešto i zadesi, nije nas zadesilo. To je samo opravdanje okolini za pitanje koje bi uslijedilo: čime smo to zaslužili. Pošto nikada nemamo spreman odgovor na to, ili pošto bi se to nazivalo brutalnom iskrenošću, suludom fatalnom iskrenošću, to nažalost sreće ne postoji. A mislim da bi donijelo mnogo više sreće, kroz manje od par godina. Bilo kako bilo, izbor naš, krivica nečega drugog, sve mijenjamo. Već je govor sazrio pa ne govorim da se sve samo od sebe mijenja. Nikad se ništa ne mijenja samo od sebe. Mi mijenjamo sve.
Da mi je da promijenim ljude. Kako sam nezahvalan. Daju mi lopatu, i odmah želim tunel prokopati. Ne ide.
Ljudi oko nas se mijenjaju postepeno. Tačno tako brzo kako se ustvari mijenjamo mi sami. Ako je to već to, kao što ova priča kaže da jeste, pa je..te onda je meni puno isplatnije da se sam mijenjam. Sebe barem znam, znam gdje sam tvrdoglav ko tuč, gdje je šta dobro a šta ne za mene i za ostale, i s toliko informacija, naprosto je potrebna samo odluka. Jedno po jedno, mišljenje moje će da se mijenja, da se biraju kapitalci, znalci, ljepotice, sanjanke, zvijeri.. A o sanjankama ću vam pričati jedne druge prilike. Kada se moje tijelo malo više prepusti mojoj inspiraciji. Njih dvoje nikada ne surađuju, ili ne rade one stvari, kada ih ja posmatram, kada meni treba da rde. Oni to vole sami. Ja ću vam tada sljedeći puta sigurno reći nešto više. Sada eto velim, sve je do nas. Nije. Opet slagah. Sve je do mene. Uh ako počnem da se mijenjam, kako će ljudi ljepše da izgledaju. I životinje. O tome više.. kasnije. Za sada više nego Basta !