Sjećaš li se Sarajeva...

"Za dvije stotine godina, niko neće ni spomenuti ovu ljubav. Neće imati šta spomenuti, neće znati da je postojala, neće nigdje biti čak ni zapisano. A moglo je. Sve je to moglo.
Odvažavam se na zavet svakome čoveku koji gleda u svet s poluzatvorenim okom, misleći da će pronicljivim pogledom videti nešto bolje, neka odmah prestane, i otvori četvere oči. U ljubavi su sve karte otvorene, svaka igra je moguća, i ništa nije isključeno."

Ja sam čitao mnoge ljude, a od nekih i njihova djela takođe. Razmišljao sam šta može da ostane poslije čovjeka, ono najljepše nekako da nikome ne našteti, a da svima bude inspiracija. Posadio sam drvo. Posadio sam više njih, i to možda jednog dana bude mala šuma. Pripremio sam prostor gdje će dvije ptice da stvore treću. Uklonio sam travu do jedne mjere, na kojoj će zečevi da se bez problema kreću. Ostavio bih recimo iza sebe dobro posložen mozaik, svima razumljiv, samo meni nedovoljno dobar, svima fotogeničan. Želio sam da ostavim izvor. Zgrada je bila već i napravljena u mojoj glavi. Razmišljao sam i o mostu, nekim novim stazama. Kroz glavu mi je prolazilo, svašta prijatelju, od ludila do razuma, od divljenja do zgražanja, od leda do vatre, od kamena do perja, međutim. Odabrao sam ljubav. Neka umrem i ja, i svako moje slovo, i svaka moja riječ, i svako moje štivo, ti graciozni timovi, prepuni mojih igrača, mojih riječi, što na travnjak mnoga srce izvedoše, ali prijatelju, neka mi ostane samo jedno. Evo, ovo štivo, pa makar bilo posljednje koje sam napisao. Ako mora, neka ovo bude moj oproštaj. Jer ostavit će najviše. Neće se moći procijeniti ta vrijednost, jer toliko zrna svijet još nije vidio niti upoznao, kojima bi mogao izmjeriti.
Vidiš one dvije zvijezde, gledaju me dok pišem. Osjetim da me gledaju, slušaju kako dišem, a slušam i ja njih. Tu negdje ukoso nadesno iznad glave, osjetim kako me s prekrštenim rukama, drhtavo uho osjeti kako me žele opsovati a istovremeno staviti ruku na rame. Ni potapšati niti zagrliti, niti udaviti ni ubiti. Čudna je energija koju isijavam. I želi i ne želi je se. Ne može se bez nje, ali ipak ubija. Ubija li snove, ili se to tako samo zove, ubija li prošlost, ili bivšu oholost, ubija li osjećaje, ili sreća kratko traje, ubija li strahove, ili ih pretvara prahove?
Obraćam se pod svijetlošću rajske iskrenosti, obasjane vatrom pakla iz daljine, pod mrakom noći i svih neistina što s njom dođu, zavjetujem ovu vodu koju ću popiti da svjedoči, ovaj zrak koji ću udahnuti da svjedoči, ovo oko kojim ću gledati, da svjedoči, ovim prstima kojima ću gurnuti "niz vodu" da svjedoče, a čovjeka da recipročno laže, sve ih prisiljavam da svjedoče da sve što napišem, je sve što ljudski umovi, bolesni i zdravi mogu zamisliti, osim neistine. Nju ću da izazovem.
Znam zašto me proklinju zvijezde, kad me u prepriču ubace, pa tumbaju od kraja do kraja, iz krajnosti u krajnost. Nisu mi oprostile. Nisu nam oprostile.
Pa sjećaš li se koliko smo zvijezda prebrojali nas dvoje, skupa? Pa neke sigurno i po deset puta, noćima smo se s njima družili. Sve one su mi svjedoci da su mi očima odsjaji dok sam ih brojao, jedino bile Tvoje usne dok se smiješ, kao malo dijete sam te signale slao, hvaleći se onim što je moje, jer zvijezde mi ne mogu da zamjere, one znaju da ne lažem, one znaju da su oba sjaja obje usne Tvoje. Kako možemo ni ja ni Ti protiv njih, a opet protiv ? Kako možemo da danas pod nebo izađemo, pod istim tim nebom da zaspemo, sa toliko dubine u očima, gdje bi i same zvijezde sve te koje smo brojali propale, jedna po jedna, kako možemo da ih pogledamo? Gdje je sjaj, pitaju me, ja se plašim da odgovorim. Ja se plašim da dignem glavu da ih pogledam. Naučio sam to od Tebe, koga se plašiš bježi od njega. Dobro su Te uputili, samo Ti nisu objasnili sve vrste strahova. Ali kuda čovjek od zvijezda da pobjegne? Lako je danima hodati po granama, po gradovima i dolinama, lako je suncu jezik plaziti, oči iza stakla skrivati, lako je neke organizme za ruke držati, ali zvijezde gledaju, zar Tebe njih nije strah ? Noćima smo im priče pričali, noćima su nam se divili. A sad se tako nit mrzimo nit volimo s njima. Sad tako nit dostojanstva nit pameti imamo. Ni da se pogledamo? One su tu, a mi zemlju gazimo, u zemlju gledamo. Snijeg nam pošalju, a mi bježimo, jer od njih je znamo.
Stani malo, pa sjećaš li se druga mjeseca ? Sjećaš li se dok je stajao na moju stranu nervirao Te jer si bila upravu, pa kad je poslije došao Tebi, kad smo se rastali, da Ti baci sjenu na mene, da vidiš kako spuštam glavu na jastuk? Sjećaš li se koliko si ga voljela i koliko Ti je nedostajao kad Te je neka čudna masa od njegovog osmijeha dijelila, a znala si da je gore da Te gleda, znao sam i ja, poslao sam ga da Te čuva, sve dok si daleko bila ? Tada si ga voljela jer je bio jedini što nas je vezao. Sve drugo nas je odvajalo. Dogovorio sam bona rutinu bio, ja sam danima dežurao, on Te je noćima čuvao, do posljednje sekunde a ujedno i prve. Posljednje koju si bila daleko, prve koju smo bili dovoljno blizu. Dovoljno a ne potpuno, jer samo su nam tijela srca dijelila. Organizmi su se zabavljali dok smo mi jedno drugo ljubili. Sjećaš li kako smo se zubima sudarali, pa se raspravljali ko je kriv? Kad nam se sunce smijalo i zrakama nas gađalo ? Kad smo oboje bili toliko veliki ljudi da su nas kažnjavali onim što volimo, pa smo ih sve grijehovima izazivali ? Zar si luda, pa misliš da je slučajno? Od tada znam za šta su ljudi sve sposobni. U ljubavi. A i nesposobni. Bez ljubavi. Bio sam svjedok nesreće, kad su se sunce i mjesec posvađali, jedno drugo otjerali, noć je bila tamna, kao moje oči sada, srce se jedva držalo, tek toliko jer nije bilo mjesta u crnoj hronici za sutra, a onda sam čuo Tebe. Tvoj glas, koji ma koliko htio da ne priznam, u toj noći je bio spas. Epizoda lijepih šutnji, ponekih riječi, šaputavih osmijeha, slatkih prijetnji, dva tri kašlja srca kad krenemo izreći neku glupost, i iskrena rasprava čija želja za drugim, će čiju do jutra da nadjača, uz tople riječi laku noć. Te noći i jesu bile lake. A noćas? A sinoć ? A sutra ? U ratu sam sa zvijezdama, hrabrosti nemam. Bježim od ljudi, jer plašim se, konobara što za život račun donosi, račun koji se posljednji plaća, bježim od ljudi jer ako me kazna sustigne, poslana odozgo, želim da budem sam, da nevini ne budu povrijeđeni. Zato i bježim od ljudi, jer nevinih među ljudima nema. To itekako dobro znam, imam papir na kojem piše da sam jedan od ljudi. Ako i naiđe kakva nevina životinja, otjeram je grubim riječima, iako do posljednje sekunde vida, vidim da me neobjašnjivo čudno gleda zašto to radim, a znam da joj je u tom spas. Nisu životinje krive. Za njih se sve zna.
Ali za ljude nisam ovoliko znao. Nikada ništa osim ljubavi ljudima nisam krao, ali tom mom sitnom lopovluku se niko nije protivio, naprotiv sreću je donosilo. Uvijek sam to priznavao, i nisam se plašio, pa zar Bože sad ovako da sam kažnjen? Pa čemu godine života uzalud provedene, kada sam mislio da sreću drugima poklanjam, cilj je koji sve opravdava, dok neke treće ne povređujem. Kamen bih možda i isklesao, ali mrava s kamena ne bih ubio, već trepavicom ako treba na sigurno spustio. Zar sam time kaznu zaslužio, što sam mrava volio? Ili što sam ljude volio, pa im stijene u poklone klesao ? Zar Bože da se s mravima družim danas ? Oni su mi prijatelji znam. Od njih očekujem da će me ujesti, ili me nervirati, i oni to savršeno dobro rade. Od mene očekuju da ću ih ispratiti nepovrijediti, i ja to savršeno dobro radim. O Bože, Velik Ti si, ja sam na mravima vidio Tvoju poruku. Njihova borba na prestaje, ali Bože usadio si im instikt da se bore. Oni znaju da moraju, za šta da imaju, kuda da hodaju. Šta ću Bože ja, dal' da se vodim životinjskim instiktima, pa da napravim ljubavno krvoproliće bez ikakve predpostavke kako će završiti, ili da budem mrav koji će prvi put otići bez da se vrati istim putem ? Usadio si mi snagu, volju, genijalnost, dar i da napišem sam čak dobio, možda je bila štamparska greška pri dodjeli, ali eto nije neiskorištena hvala Tebi, ali nisi mi usadio mudrost koja će iz trenutka u trenutak da me vodi ? Nisi mi usadio, mudrost koja će zid umjerenosti pred oči da stavi, pa da ništa osim kroz taj zid ne vidim, nisi mi usadio filter emocija pred razum, pa da mi razum ostane čist, nisi mi usadio granice, granice dobrote bez kojih često odem u krajnost, ne znajući objasniti zašto želim biti tako nalik na savršenog. Rekao bih čovjeka, ali sudeći po onom što sam vidio, prije ću reći savršenog mrava. O Bože nisi mi usadio kontrolu koja će kontrolisati mene, i moju kontrolu. O Bože nisi mi usadio jačinu glasa koji će sigurno čuti.
Zar ne čuješ bona koliko govorim da od mrava trebali smo krenuti, u njima inspiraciju imati. I oni od vatre bježe, jedno po jedno, korak po korak i neoborive nastambe grade. Milijarde ih ima, uopšte se ne guraju, uopšte ne smetaju. Ljubavlju se sporazumijevaju, jednom dobro pronađu, sve ravnomjerno pozovu, da dobro međusobom ravnomjerno podijele. Tako i nevolje podijele. Zar nam bolji idoli trebaju? Ja sam životinje i prije poznavao, ali ih sada sve više cijenim. Sve više vode odvojim pa njima jezike pokvasim. Jer ih razumijem. Ali ne razumijem koja je to životinja Tobom zavladala, ne razumijem šta ti je prašinu pred oči bacilo, ko ti je srce zarobio, um pomutio, razum uhapsio.
Ja sam tako mi života svaki korak napravio, gledajući gdje ću stati, gdje ću očima dopustiti da gledaju, šta ću ušima dopustiti da slušaju, kad ću nosu reći da prestane da miriše, gdje glavu da sagnem da kroz tarabu ne bih vidio, samo da bih te sačuvao. Ti ko ti i nisi toliko bitna, koliko je bitna ljepota tvoje duše, tvoga tijela, onoga što si mogla postati, svaku nit tvoje kože, svaku dlaku tvoje kose, nit te čarobne mreže, valjalo je sačuvati od svakoga i od mene. I od Tebe. A ti? Valjalo je graditi tvoju sreću, onda kada nisi tu. Jer kad si tu, ništa ljepše od osmijeha nema, pa kad na sijelo zvijezde pozovemo, kad nam zalogaje ljubavi ispred usana ukradu, mrsko ih pogledamo, a mjesec drug smiri strasti, kaže, vi ste ljudi lako je vama, prepuni ste ljubavi. Vi ćete umrijeti, ako budete pametni, u ljubavi, a zvijezde su dugovječnije, one od svake ljubavi uzmu pomalo, kako im sjaj ne bi ugasio. Ko dopusti da mu zvijezde sav sjaj ispiju, nije bio vrijedan ni da zasja uopšte. To ću da potvrdim gdje god me uspitaju. Misliš da je lako bilo razumjeti ? Puno toga nisam ni razumio, nego sam samo prihvatio. Najmanje sam na kraju razumio kad sam čuo da sam optužen da ništa nisam prihvatio. A sreća te odnijela na druge staze. Druge riječne tokove. Ja ću biti optužen možda kao i nevjernik i zločinac kada ovo kažem, ali samo nesreća odvodi, sreća ne. Sreća dovede i spaja. Sreća je cement svakog slaganja, godinama pravi zid, ljudi ga poslije nazovu ljubav, i vječito stoji, stotinama godina poslije se priča. Nesreća ga za čas sruši, jer sreći ljudi nisu željeli da dopusti da ga izgradi do kraja, i ostane samo prah. Prašina, i psovke čovjeka prolaznika. Ništa drugo i ne zaslužuju dva idiota što pustiše da se sruše uzdasima naslagane cigle. Uzdasima u trenucima kad se ostane bez daha, u momentima kad sve u tijelima stane, jer se tijela susretnu, jer se dotaknu, jer se prsti pa ruke spoje, jer se tempterature izjednače. Ali nije to samo od sebe. Ništa u ljudima, ništa u njihovim pogledima, ništa za čim ljudi trepnu nije džabe. Nešto samo može biti jeftino vidljivo, skupo nevidljivo, ili vrlo skupo vidljivo, a jako jeftino nevidljivo, nažalost. Osjećam jedan strah, osjećam da će me teška kazna stići jer ne razumijem. Ne razumijem kakav je to merak, ubijati mrave, stavljati paravane ispred zvijezda, rušiti cigle opravdanjem da preveliku sjenu prave. Kakav je to merak glupošću pustiti da razumu svira ? Neću razumjeti, toliko da ću Te i kad me evo sustigne što me snalazi, kako mi kažu, i kad me obori i učini pokajažljvim, upitat ću te u sebi, kakav je to cilj zbog kojeg je rane prave, zbog kojeg se jeftina oružja koriste da se skupi ožiljci naprave ? Šta je to dobro u ukusu krvi, što ju vrelim slanim jezikom sa mojih rana uzimaš, jer ovo više nisam ja i moje rane. Ovo su tvoje rane, i malo mene. Kakav je to cilj vrijedan toga da svaki dan tup nož tupiš, arterije da mi sječeš njimr, one što do srca vode, neka se grči, neka se taj kreten izvor ljubavi grči. Zar zaboravljaš težino da srce ima dva takta. Jedan si bila Ti, pa taman kad nemaš snage za drugo pola, drugi sam bio ja. Eto zašto broj tri nikada neće pasati sreći, eto zašto treći kvari sve, kvari ritam, eto zašto treća nesreća dovodi do stajanja sistema. Tolika je pogubna moć tog broja tri, da bi i najveći brod onako nezaustavljiv, samo trojica mogla da čak i unazad počnu vraćati, jer će jedan biti nadglasan. Eto zvijezdo ugašena, od neba odbačena, zašto samo četiri oka mogu da se gledaju, zašto samo dvoje usne mogu da se slušaju, ljube, miluju, požele... Eto zašto je dar ostati car pored samo svoje carice. Eto zašto si zgazila prirodnu ravnotežu, pa makar car i najdraže tvoje Božansko piće prosuo slučajno. O zakleo sam se i svjedoke pozvao da samo istinu ću da govorim, i znaš da je slučajno. A znam da nisam valjao, zato što granice ne poznavah, zato što oprost ne tražih. Evo Bože barem Ti, oprosti mi što voljeh iz krajnosti u krajnosti jer drugačije ne znam, oprosti mi što shvatah poglede kao zvijezde što me časte, oprosti mi što preskakanja srca ne zadržah za sebe, oprosti mi što ne bijah mudar, što se zemlja zbog moje nesvijesti zatrese. Oprosti što povjerovah toliko čudnih bajki, čutih samo iz usta mojih snova majki, oprosti što vjerovah da će mjesec sreću da čuva, dok ja budem niti kose gladio. Oprosti što ne razumijem, kako sam zalutao, jer grijeh sam učinio, što nisam valjao, baš onako kako sam trebao, baš onako kako me niko nije pitao, baš onako kako nikad nisam razumio. Zlato sam upoznao, u blato ga gurnuo. Oprostite ljudi, oprostite životinje. Oprosti i ti. Nisam znao da je to stvarno sreća koja ti je nedostajala, jer ako jeste, od mene blagoslov imaš, a od naroda oprost tražim. Nisam znao ni da se zlato može istopiti, u rđavo smeće poput žive dosadno pretvoriti, jedino ga blato može pojesti. Oprosti mi što nisam znao da ćeš grešnik postati, da ih više u tebi živi, i da svaki dan ima svoje lice. Ja sam u tvojim mislima bio poput lutalice, svašta želio, kako bih sreću dijelio. Samo s tobom.
A gdje sam došao. Gdje sam uopšte išao? Šta smo ubice postali ? Kakve su čari prljave igre u kojoj će svako svakoga da povrijedi? Gdje su talentovani igrači bili kad je bilo najteže onda kada je sreću trebalo učiniti još većom? Zašto su tada zvijezde sa terena spavale, zašto je tada prosjek bio spas? Sada talenat pršti na sve strane, kad igra zmija publika se divi. Gdje su aplauzi bili kada su konj i krava prijateljstvo stvarali, isto sijeno dijelili, iz istog đubriva se vadili? Šta je tada ljude dijelilo od srećnika koji svakome sreću žele, do te mjere da njima haman ništa ne treba da ostane, još i skromnost zamalo da im vrlina postane, gdje su sada te muljave mažoretkinje, što umjesto štapa ogledala okreću, bilion sumnji odašilju i pokreću svojim ogledalom, kako danju tako i noću. Imali smo sreću, sad u zatvor da je strpam hoću. To nije sreća, u vješticu se izrodila, gadi mi se samo pomisao koliko sam tajni pred njom rekao. Srce hoće da iskoči kad pomisli kakvo je stvorenje zaposjela. Kakvo je stvorenje zauvijek nestalo. Ne zna ova nova kreautra kako je kad nema ko trepavice da rastavi? Ne zna kako je to kad nema ko da usne promaši, obraz namaže, ne zna kako je kad nema za kog molitvu da uputi, ne zna kako je kad umjesto uzvišene sreće, samo sažaljenje izrazi, ne zna. Ne zna kako je ni kada se sve rečeno zgazi, jer rečeno je možda neipravno, osjećajno je jedino validno, ali to ne zna. Ne zna i nikada neće saznati. Kuda oči da gledaju da srce smire. Svaki drugi takt mu fali. Šta uši da slušaju, da srce ne ubiju, kuda noge da idu, da pola tvoga srca spase. Ovo moje ni ludo ni zdravo više nije, doktori bi rekli bivše je. A srce ko srce. Ne razumije. Ono je tako malo sićušno, jadno i glupo, na ruku čovjeka bi stalo, ali bez njega nema ni čovjeka sjeti se. Samo pola. Samo pola zdravlja, pola bola, sreće ni pola. Sreća jeste poput sjene, ali u mraku čovjek sjene nema, zar nisi vidjela? Ovo je mrak. Ovo je tama, tamnica, očna dubina do zvijezda što tamnu zraku šalje. Kad mi u oči pogleda i sunce se naježi. Jer šta misliš gdje smo ovo sada ? Gdje ubice u ring ulaze? Zar zaboravljaš da se roboti ne bore, a ljudi izvan ringa ne mogu srce ostaviti, zar je ovo sve što od sjaja mjeseca i zvijezda nisam vidio da nedostaje ? Ako jeste neka je, samo nek mrtvih mrava ne bude. Ni jedan od njih nije kriv. A vidi nas, sijamo. Tu gdje smo nije puno. Da li imaš predstavu gdje smo sada ? Gdje smo pali, ti gurnula ja nas povukao? A možda je bilo i drugačije možda smo se samo kroz visinu dok smo padali, previše puta okrenuli i istumbali. Moguće je jer smo stvarno visoko bili otišli. Ja jak kakav jesam, penjao sam nas, ti lagana kakva jesi, podržavala si nas. A nismo više gore. Ubili smo pri padu i one grane za koje smo se čuvali za vrijeme oluje, i ono kamenje na kojem stajasmo privremeno, padajući smo obrušili. samo nam se o glavu obilo. Ovo gdje jesmo nije puno, ma nije nigdje. Gdje misliš da se trenutno opija nada ? Nada za nas? JA mislim da će je prije jutra pronaći mrtvu danima. Gdje misliš da si nas stavila jer ovo gdje smo pali ne postoji. Ovo je nigdje, baš ovdje gdje se ljudi pokušavaju ranjeni raniti, ili ubiti. To je crno, prašnjavo dno dna, ispod ovog nema dalje, samo rupa u zemlji, za par trenutaka zakopana za sva vremena, uz tihi govor zalutalog čovjeka:O mrtvima samo najbolje. Eto to je ostalo, i tu se vodimo. Hrabro prepuni elana, ko oni orlovi što su nam sreću ispred nosa oteli, pa odlepršali. A danima su vrebali upozoravao sam. Baš i onda dok smo kučiće posmatrali, što nisu imali gdje, nisu imali koga. A lijepi su bili. Tih sam noći znao već u snu, u krevet doći, nastaviti da sanjam. Nije bilo sve romantično to znam, nisam čak nekad ni htio da tako bude, kao ni ti. Baš kroz san, odlazio bih do vrata nadsvijeta. Gledao sam u posljednje vrijeme anđele, napravili su proteste pred kapijama pakla i raja. Samo da nas spriječe, da nam pokažu pravi put da ne idemo putem kojim se ubija bilo šta lijepo. A bilo je lijepo, oh da to znam. Na lomači me mogu spaliti to mi ne mogu uzeti. Anđeli su držali parole i znakove, uzvikujući da je put za dvoje jedan, ili su to dva puta, i pokazivali nam pravi put za oboje, put na kojem sam trebao da budem pomalo loš, i Ti još bolja. Nisu željeli da odustanu, znam vidio sam, jer skupa smo bili u paklu i raju. I dok sam te čupao nanoseći kratkotrajni bol kada sam išao u raj da budeš sa mnom, vrijeđao sam te tjerajući od sebe vrlo malo, tek tolišno koliko sam znao da moram da provedem u paklu. A bio sam i tamo, mogu ti pokazati pečate i ožiljke. Imam i dokaze, u kamenu ispred kuće, rupa je od znoja i suza. I dan danas se spotaknem pa pomislim, sjećaš li se ti okusa zraka što smo ga udisali? Sjećaš li se Sarajeva, dok smo gs sa četiri, jednim okom gledali, dok je bio grad naše budućnosti, dok smo mu svaki kamen znali, svaki list ljubavlju milovali? Sjećaš li se ili ga samo gledaš sada, sa svoja dva oka kao spomenik naše prošlosti, sada kada moramo saginjati glavu da bi gledali, kada nam je svaki trotoar opasnost, kad nam lišće smeta toliko da oči suze hoće pustit. Sjećaš li se Sarajeva dok smo ga činili ljepšim ? Ti pored mene, ja pored tebe, pa na megdan ko će kome manje odolit...Sjećaš li se kako si se znala zabrinuti kad bi mi i lice boju promijenilo, kako sam se znao zabrinuti kad bi ti i leća osmijeh ukočila? Sjećaš li se šta si bila sposobna da u molitvi izgovoriš? Ako se sjećaš, osjećaj se slobodnom da to sad uradiš, jer možda me posljednji put osjećaš, na stranu svi drugi, možda ćeš sutra da se uhvatiš kako ne vjeruješ, grcas i nedovršenim riječima izgovaraš da ne možeš da vjeruješ da me više nema, da sam otišao da platim svoj posljednji račun, da odgovorim na pitanja o svima, pa i o tebi, pa i o sebi, pa i o nama? A ja ko ja, reći ću da sam kriv za to se ne brini, ali neću reći da razumijem. Sjećaš li se kako mi je bilo kad te samo nisam čuti mogao kad sam htio? I zvijezde sam tad molio bilo šta da kažu, da me ne slažu da mi smjer pokažu, a one su bile pametne: jedne smjer pokazivale, a druge mi u srce usmjerile. Mjesec šapuće, ako je tu, uvijek je tu. Ma koliko daleko bila...Sjećaš li se ili te je duševna amnezija uhvatila pod svoje ? Jer ako jeste, ja sam davno oprostio, i tebi i sebi, ali to što uhoda hoda među ljudima.. to neću nikada. Možemo da pravdi udovoljimo, optužiti da je ljubav ubijena. Ako je ljubav ubijena, onda imamo klasičan slučaj samoubistvo. S tim da policija nikada nije pronašla ubicu.