Jeftini ljudi na jeftinim testovima padaju. Ne treba čovjek tražiti opravdanje ni za koga, jer da su ljudi ljudi kakvim se predstavljaju uopšte za njih ne bi bilo potrebno opravdanje. Surova realnost kroz historiju dovodi do razumnog ali brutalnog zaključka, da nažalost u svakom trenutku čovjeka samo, i samo čine njegova djela. NIšta drugo nije relevantno. Ni planovi, ni namjere, niti slava niti skromnost. Ako se kiši ne može zamjeriti što ne bira gdje će pasti, čovjeku mora što tako loše bira. Kiša je poslana, čovjeku je dat izbor. PRiznajem, nisam živio u historiji ne znam kako je bilo, slušam samo priče. Ne znam ni hoću li živjeti u budućnosti. Znam samo predpostavke. Međutim jedno je sigurno. Trenutno možete danima upoznavati ljudske organizme, jedno po jedno, pa tek u nekom trenutku naići i na čovjeka. Međutim, rizik da ga nećete ni prepoznati u masi je nemjerljiv. Svjedočim da nije izumrla vrsta, ali sada isto tako svjedočim da je kao nauka, gluma otišla predaleko, i uskoro će ljudi morati pohađati kurseve kako bi znali razliku od glumaca i ljudi koji su jednostavna i čista bića.
Plašim se da će ovo vrijeme biti zapisano kao vrijeme kada ljudi nisu cijenili ništa. Osim svoje cijene. Tu svi imaju unaprijed zamišljenu cifru. Ono što nikad neće biti zapisano da je i u ovom trenutku tako puno jeftinih ljudi. Znam iz ćitaba da su se ljudi dijelili na : Dostupne, Skupe i Nedostižne. Danas smo: Jeftini, Jeftiniji i Besplatni. Ali isto tako, umirite se stanovnici svijeta, ovo je samo u granicama obedemljenoj zemlji u kojoj ja udišem zrak.
Ni zrak danas nije više kao prije. Ako je fizički slično čist, riječima sigurno nije nikad bio zaprljaniji. A ljudi i ljudska nedjela od onog što dišemo prave balegu, pa smo i mi sami onda po tom, zaključite šta.
Evo sada da mi ponude jednu želju, prije nego što umrem, tražio bih da izmisle ogledalo unutrašnjosti, bilo bi to najbliže ogledalo duše, pa da ga s ljubavlju nekim ljudima poklonim. Onda mogu i umrijeti, jer svakako kad umrem neću o ljudima govoriti nego o sebi, a da sam mogao biti bolji nisam, a da su ljudi mogli biti gori, ne znam. Jedno znam, ništa me više ne može zateć'. Uvijek sam znao opravdanja zašto sam u historiji razočaran ljudima. Međutim, čini mi se kako čovjek stari sve više znam zašto sam i sada, a to ne valja, ni za mene ni za druge, ali što je još gore, znam zašto ću biti i u budućnosti. Kada nekome poklonite hrpu blagu, stvorenog od poštovanja, pažnje, deke, zagrljaja, milione zagrljaja, kratkotrajnih dodira koji se nikad ne zaboravljaju, usklađenih misli, tone i tone beskompromisnog razumijevanja, on ne postaje bogat. Takav čovjek postaje razmaženo siromašan. Milijardu puta su opisali takve ljude, o njima pjesme pjevaju, ali to su kreature koje vjeruju nekom suludom trećem licu, dok ne ostanu sami ispred onog ogledala koje jedino za sad imaju. Tada ustvari pitaju sami sebe: O (religijo), jesam li stvarno toliko imao koliko mi sada nedostaje ? JEsam li stvarno to tako jeftino prodao ? Odgovor je da. Takvi ljudi često znaju duboko da pate. Međutim većinom pogrešno. Za tim nema potrebe. A kada im se potreba ukaže, onda nastaje pakao. To su oni ljudi koji uvijek kada im se ukaže jako puno vremena, uvide ustvari vrijednost svakog zlatnika iz hrpe blaga, koji je zasebno činio svaki dan, svaki sat, minutu sekundu, ljepšim za proživjeti kvalitetnijim za sjećati. Malo je ljudi koji unaprijed znaju da cijene ono što im se u budućnosti približava. Izbor budućnosti je danas postao predmet ismijavanja. Takvi ljudi su često tema debate, iz koje nikada ništa korisno nije izašlo. Oni uglavnom nerviraju okolinu i sve u svojoj blizini, jer im se ne može stati u kraj. Vrlo su svjesni, često različiti od ljudi među kojima se kreću, ali ponekad je unikatnost najveći čovjekov neprijatelj. Onda cijela okolina bude zaražena tim virusom razmažene siromašnosti. Ne pretjerivati, između ostalog stoji u uputstvu za upotrebu čovjeka. Ne pretjerivati ni sa hranom, ni sa očekivanjima ni sa ljubavlju. Eto, ko god bude čitao ove moje riječi, ako ih se ikada prenese na neuništivu ploču, neka ljudi znaju jedno: Danas, u ovom izolovanom dijelu svijeta, sa ljudima se pretjeralo, itakeko. Živi se na granici razuma, na granici ludila, sa povremenom, kratkotrajnim zadovoljstvima srećom i solidarnosti do nezamislivih granica, i taman što osmijeh ni ne siđe sa lica, zrak uprlja neko zlo, odavno i duboko naseljeno i usađeno. Lako je kriviti one koji su pustili da dopušteno korijenje postane stablo, pa se razgrana i da zlo danas vlada ljudima. Historija mnogo govori o ratovima, i ljudima koji su bili vladari zla. Ja svjedočim ali ne znam šta će reći historija za ovo vrijeme, kada zlo vlada ljudima. Čini mi se da je kraj blizu.
Da ste pristuni sada ovdje, i da nogama koračate po izlomljenim komadima asfalta, razmišljali bi slično, vjerovatno duboko iskreno i groznije nego ja, i posmatrajući oči bez pogleda, uši koje ne čuju, umove koji spavaju, danas se zavidi pticama. Zavidi se životinjama. Bojim se da ću se i ja, natjeran silom prilika, a ta je sila najjača čini se, kurva prijateljica zla, i ja ću zbog nje početi da pripitomljavam nešto. Imat ću i biljku za svaki slučaj, ali za sada: Jel ima neko da poklanja kuče psa ? Može i mladunče nekog divljeg stvora, samo nek se vodi instiktom, i neka se ne pretvara. Unaprijed hvala. Pisar nezapisanog vremena.
0 comments:
Objavi komentar