Tek toliko....

Dragi čitaoče,
i Ti kao i svaki pobjednik moraš ostat' sam. Nekada vas je bila masa i sa nestrpljenjem su čekali moje nove riječi, a mene izgleda ubilo vrijeme pa sve teže se odvažim da napišem djelo vrijedno moje pažnje i moga osjećaja za dramatično dobro obraćanje sa vašim ekskluzivnim pravom na konzumaciju. Eto nema više graje, nema ni gužve, nema ni bespotrebnog nadmetanja u komentarima, očajnika što bježeći i od sebe pobjegnu do mojih riječi, pa na slavi njihovoj, čast im duši, pokušavaju da steknu dio svoje sopstvene slave, iako je ona daleko odavde. A uostalom i bolje je da ih nema, jer sreća sva moja pa oni ni ne znaju šta gube ako nisu tu jer uostalom, kome je ikada donio sreću bilo ko ko nije iskren? Lakše mi je bez njih, iako sam pisao zbog njih...sada smo svakako samo ja i Ti...
Došla je nova stranica iako Ti to ne vidiš i ja sa nekom čudnom, neobjašnjivo nepoznatom energijom imam i volje i želje i inspiracije da napišem nešto novo, da započnem kao i stranica, neki novi ples slova i riječi, plesnih grupa što se čitaju gutajući poput najslađeg želea, ne dajući duši odvojit od sebe. Eh na toj novoj stranici svaka spomenuta riječ i svaki viđeni ples potpuna je glupost i bezazleni pokušaj kupovine Tvog vremena, i laganje de fakto svakoga pa i mene samog, i iz tog jedinog razloga da ne lažem, a nije dio moje krvi takav način govora, dakle da ne budem čovjek sa upitnim riječima, obratit ću Ti se novim činom, aktom ili zločinom, ako su akti samo dobra djela. Obraćam Ti se noseći sa sobom svu težinu svog problema, ne želeći Ti dati ni gram da poneseš sa mnom ni pedalj jedan, jer što je moje moje je, i problem i sunce, i sreća i olovo, i da je najbolje i najgore moje je dok je na meni i dok ga ja nosim. Neću biti gnojivo ljudsko da Te počastim svojim tovarim svejedno kakav on bio, pa da smrdiš na mene, i čuješ se po meni i nesvjesno budeš prenosnik mog virusa. Moje djelo i nedjelo je samo moje, i ostat će tako dok mi ne bude ukradeno, a i za zlato i za gnojivo čovjek, kauboj, stoka...svak' se mora boriti i to podjednako za obje vrijedosti. Eto baš zato, ovog puta jedno skromno obraćanje, čisto da ostane svjedok u vremenu o meni, ovoj kompoziciji vagona teških što prenose teret samo meni znan, a mnogo puta spomenut i opisan, ne odat nikada. Nema drugog smisla ovog teksta osim moje dobre želje za druge, i sebične igre sa narodom i prijateljima, i onima što se tako smatraju, sa ljudima i životinjama, jer u snu u razgovoru s Bogom u glavu su mi došle riječi:" Tvoje je ono što daš...", i ja bih sad svima da dam sve što imam, kako nikad ne bih osiromašio. I baš kad zamisli svo svoje bogatstvo koje u glavi već dajem ljudima, pomislim pa i nije sve u bogatstvu, šta će mi to silno zlato i gnojivo, jer ja svakako zlato pojest na mogu, a od gnojiva neću biti ljepši. Eto nešto i od mene džabe, pomislih.
Sve ovo nije slučajno ni slučajno. Na teret moj se mnogo dodalo, a i bolje je tako. Čovjek se na svaki teret vrlo brzo privikne, i ne daj Bože, da ne dobije novi vrlo brzo bi se i osilio, a ko će silnom magarcu stati u kraj, još sa tolikim teretom, inercija bi bila ubistvena sila. Neka, što je teže to ću biti jači, i jači, i na kraju će jednom sve da spadne s mene, pa ću ostat jak, ili ću da padnem ja, ali ću pasti kao jak, još neistražen. A Ti moj čitaču, ako Ti smijem tako tepati, ne zamjeri što osta magla za ovim postom, jer početak je početak, iako evo i početak ima kraj, ja ću samo za sad da objasnim da je ovo početak drugi, nije novi, stari svakako ne može biti, jedan jedini u ovom trenutku, početak nečeg što će mnogo više reći o meni , o Tebi o svemu, i opet neće reći sve.
Ova je noć već sad lakša, jer ostade lijepa pomisao na oduševljen pogled u nepoznato sa poluosmijehnutih lica što blejaše u monitore posljednjih sedamipo' minuta. na tome hvala meni, a Bog će da primjeti ako sam upravu. Ako i nisam, svakako će da primjeti, ako nisam pobijedio, nisam ni povrijedio, ferplej je okej, i ja ću sretan na počinak, a Tebi čitače laka noć, sa nadom i vjerom da si barem upola mogao zamisliti kao i ja ljepotu čovjekove podjele da podjeli s drugima trenutak inspiracije svejedno na težinu teme, i postavljanja nove hipoteze da i najteže stvari mogu imati jednostavnu sliku, postati lake i lijepe svejedno što grubost njihova izaziva jezu. Eto inspiracija ispra sve negativno ove noći, bit će lakše u zoru doći, a na Tvoju dječiju ljutitost, ja ću sad morati otići da spavam. Pa do našeg narednog obostranog uživanja.... Laku noć, Tek toliko..!