Nikada previše...

Prošla noć je brzo prošla, posebno kad na nju dodam lijeno tijelo kojem se ne ustaje. Nisam uspio da prezentujem svaku misao i ideju, ali sam načeo svoj novi kolač koji ću da djelim s Vama. Moram da priznam, svejedno da li ste prošlu godinu bili dobri ili ne, sa Vama ću sada da podjelim nešto historijsko, nešto nadljudsko i nadčovječno. Ni sam ne znam imam li dovoljno hrabrosti, i jeli ovo ludost ili glupost, hrabrost ili nešto novo, ali svakako će moje riječi da ostanu, moja poruka Vama, pardon, Tebi druge moj u nevolji i volji, i imaš neviđenu privilegiju da čitaš prvi... ono što će čitati mnogi a možda i niko. Ne vjerujem da ćeš imati toliku čast pa da čitaš jedino Ti, bit će tu još umjetnički anonimnih duša, orjentisanih na dobro. No svakako Ti si prvi, pa u svijet kroči s tom informacijom.
Dragi moj,
Ja u rukama držim svoju knjigu i ježim se svaki put kad uzmem tu hrpu papira povezanih jedinstveno kao nikad prije na jednom mjestu, sa nekim smislom sa nekom porukom, sada već jasnijom i meni samom. Moje riječi jedna do druge, revija mojih modela čovjeka i nečovjeka sada je konačno tu, i kad ujutro sunce zablista, svi se modeli probude i iz tišine čekaju da budu iščitani. A ja k'o Mula-Hasan dedo cicijanerski ne dam da se pročita niti jedna riječ bez mog znanja, ma ni sa znanjem. To je nekako jednostavno moje. No nisam ni završio misao, padne mi na um jedno pitanje? A da li je svijet zaslužio da svjedoči Tvoju knjigu, a prići joj ne može? Eh, da kao i do sad svaki put obrazom prvo spustim glavu pred spavanje, učinit ću megdan svijetu ili samom sebi, učiniti ću korak ka litici vjerujući u padobran sopstvene izrade i suludo samouvjerenje da će odjekujuće moje riječi dok padam privući što veću masu dole, da me ozareno i raširenih ruku dočeka, kako se ne bih udario. Čuo sam da ko se odvaži na tako nešto, uvijek pri skoku ima dvije šanse, ali pri doskoku se uvijek pokaže da je bila ustvari samo jedna.
Evo dragi moj, neće ostat sebično gladan svijet mog djela, niti kompozicije moje svih mi mojih riječi, držeći tu tajnu knjigu, koja će uvijek biti samo moja, ja počinjem pisati Svoju Knjigu za javnost. Eto tako da svijet bude miran, a ja gladan. Miran će biti svijet što zna da ima nešto što je samo za njega napravljeno, raja će biti sretna dok knjigu čita jer je to knjiga samo za raju, a nikakvo drugo biće je neće razumjeti, dok ću ja ostat gladan egotripnih komentara i čestitki od lica kojima poluvjerujem. Pišem svoju knjigu brže i jasnije kao nikad prije, kako bi svijet što ranije bio sretan, kao i je nekada...
Odabrao sam noć za prvu riječ, a bit će i za posljednju siguran sam jer noć je toliko misteriozna da me strah da je istražujem čak i po danu. Jer kad god sam pokušao da po danu uvjerim samog sebe šta je protekla noć priredila, bojiim se da me samo kao i obično, kurva historija zavaravala. Uostalom, koja je korist bavljenjem stvari od sinoć? One se jesu dogodile, i da nisu ne bih ni znao za njih, ovako su dogodile se pa su onda dogodjene predpostavljam, i ja tu ništa ne mogu promijeniti, osim onu sliku imaginarnu kod ljudi, koju svakako svako drugačije zamisli, tako da je i to gubljenje vremena, a da i imam dokaz o nedjelima ohrabrenim mrakom, ne bih smio u mrak poslije dokazivanja, jer mrak svakako ne mogu u zatvor poslat, a ako krenem u mrak, svakako me ne moraju obavezno ujutro naći. DA ne duljim više...
Onaj neugodni miris što daje do znanja da je papir suh, ali i prazan, sada se polako narušava, nekim mojim ludim individualizmom iz kojeg ne znam šta će proizaći, ali svakako znam da neće biti suvišno, jer govorim u knjizi o nerečenom, neopisanom i neviđenom. Možda baš zato ja budem na tapetu...
Ali da sve ne ostane na priči o nečemu što još ni zamislit ne možeš, evo Ti nešto mašti radi reda, da Ti lakše bude zaspati, ispričam Ti kako odlučnost donosi dovoljno.
Nakon monotonošću ispunjenog dana, odlučno sam krenuo u svijet, u taj neopisivi cirkus iza vrata moje sobe što ostavlja bez daha sve i svakoga, i tu i tamo pridružiše mi se pokoji velikani i slabići. Put sam svakako znao još u sobi, i birao ga precizno i jasno. Mislio sam da će dan i završiti kako je počeo međutim.. Iznenađenje kao i obično, gdje sam najmanje očekivao. Bio sam u potrazi za prevoznim sredstvom mojih knjiga što mi o ramenu visi, i tako od vrata do vrata od police do police, od prašine do prašine, oči ne vidješe duša ne osjeti da je to najboji knjigobus, i ja nastavih i dalje.. kad iza ugla na vratima dućana stajaše čudna žena. Koliko lijepa, toliko i bezobrazna, ostavila dovoljno tijela da očima neda mira, i neda gledati nigdje osim u sebe, a gleda ravno u oči ko kobra, pa čovjek taman da se izgubi. Još ljubazna otvara vrata svog radnog mjesta, ostavlja utisak i pritisak, i ne zna čovjek ni sa čime da se nosi, niti što je uopšte došao. Ustreptalo sve, i srce moje i njeno, i tijela naša, samo što se njenog puno više vidi, i istovremeno dok mrzim njeno bahato i sebično odjevanje pravim kojekakve marifetluke ne bili oči vidjele a mašta promaštala... Fali skoro pola majice od vrha na dole, i kud god čovjek da pogleda, pogleda samo sa jednim ciljem da što prije opet bude usput ono gdje se gledat ne smije a mora, a još sa osmijehom ona prati marifetluke moje, i pritom se diplomatski ponaša kao da me ne primjećuje. A ja nadomak mašte, pa sve pomislim što li sam došao Bože dragi, i zašto baš ovdje da sretnem nju, kojoj ni imena ne znam, niti bilo šta više, osim da imam u šta gledat. A nekad je i to dovoljno... Džaba mi cjeli dosadni dan, kad mi minuta prođe ovako sporo i brzo u jednom, strahovito jako i glasno u mojoj glavi, a ja izađoh da ni do sad nisam skontao zašto sam ulazio. I oprošteno je dosadnom danu, nek i sutra bude još gore, ako će biti minut ili dva slično... Jer valjda skromnošću usmjeren nekako mi je bilo taman dosta, ne bi valjalo da je više, čovjek bi se ponio glupim stvarima, kratkotrajnim slatkišima, a onda poslije samo žeđ...i ništa više. Čovjeku najteže da povjeruje sebi na osnovu stotine primjera, da je skromnost apsolutni poklon ljudima, da nam ništa više ne treba, nego ono malo što dobijemo, i da ne tražimo ni grama više. Skromno je dosta, taman, odlučno kreneš i do toga dođeš...Sasvim dovoljno, nikada malo, nikada previše !