Nedostaje mi Sarajevo

Nije uopšte važno moje ime. Ako moram da se potpišem, stavit ću maloljetni punoljetnik. Dok treba da slavim formalno rođenje grada koji me rodio, istovremeno obilježavam godišnjicu prestanka djetinjstva ili dana kad smo moja generacija i ja krenuli u svijet odraslih. Većinom u okruženju sa osamnaest godina ljudi postaju punoljetni, sa mojom generacijom se to desilo nešto ranije. Sa pet.

Slavili smo tada svako buđejne i svako jutro u kojem majke nisu bile iznova uplakane. Najčešće tako po svu noć. Možda su samo usavršile vještinu da sakriju. Sarajevska šminka tada činila čuda, mogla je da prikrije patnju, jecaje ojačni govor duše koja grca u pitanjima dokle više, pa jel' dosta? Zato danas počesto poželim da povratim kad čujem izraz da je neko ili nešto Sarajevska šminka. Ja sam sa vršnjacima tada, već u šestoj godini bio majstor za vojnu terminologiju, prepoznavanje projektila po zvuku, PAM je bio šega šta je VBR radio predveče, kao uspavanka za laku noć. Sa sirenama za opasnost nama je počinjala igra. Užurbanost ljudi da nas što više stane u podrume i sakrije se na sigurno moleći se na one koji su na frontu, mi smo doživljavali kao savršenu priliku da se izgubimo i napravimo srklet. Često se znali desiti da nečija majka grli troje djece, od kojih je dvoje "bjegunaca" iz podruma pored. Odvođenje za uho je nama bilo kao poraz: Jedan od naših je "pao". Poslije se prepričavalo ko se samo crvenio, a ko je i zaplakao, čija mati najopasnije prste ima. Nisam znao imena tadašnje Sarajevske raje, ne znam im imena ni danas. Jer ni tada ni sada, nama imena nisu bitna. Obilježavali smo se onim najboljim što imamo. Neko je od gajbe znao napraviti dvije stolice i stolić. Neko je uz jedan kliker znao napraviti 20 novih od papira kartona i voska. Crnilo u nosu od kandila dok spavamo koristili smo da mažemo lice, i sakrivamo se u mraku. Moralna odgovornost nam je tada bila da jedan kreker nipošto ne smijemo sami pojesti, nego dijeliti na barem 7 djelova. Koliko nas je bilo u generaciji otprilike. Sitno da se skoro ni ne vidi pod svijećom, a danas ispade, stvorilo ljude. Gledam oko sebe pa ne vidim ni tolišno morala. Jedne prilike, negdje već bliže 93.oj, jedan od generala iz štaba na 15-tak metara od naših podrumskih prostorija donio banane. Svakom podrumu po banana zapala. A nas jedanaest. Centimetar banane tada, ukusniji i moćniji nego najveća plantaža na svijetu danas. Nisam htio da jedem cijeli dan poslije, da mi ne pokvari ukus. Mašta o tome da će me nekad zapasti cijela banana je bila motivacija. I danas ponekad između dva sastanka usred grada jedem bananu. Nije to nadoknada neodigrane igre imitaranja majmuna u djetinjstvu, iskreno. Ne zato što sam nepristojan, nego zato što sam živ. Nisam siguran kako čovjek donese takvu odluku, niti gdje bih bio danas i na kojem jeziku bih ovo pisao, ali znam sigurno da ocu od svih herojstava najviše cijenim poštujem i veličam prepun zahvalnosti na tom što mi je obezbijedio ovakvo djetinjstvo. Biti veći čovjek sa šest godina nego neki ljudi danas sa dvadeset šest, je izvan okvira uma prosječnog čovjeka, nagrada kakvu ne možete platiti svim materijalnim dobrom na planeti. Šta su nama naši roditelji poklonili, to druga djeca ne mogu ni pročitati, a mi smo preživjeli. To se ne traži za rođendan, za Bajram, Božić niti Novu godinu. To je Bogovski poklon običnog čovjeka( Bog da mi prosti), pomalo nemilosrdno upakovan, ali vrijedniji od svih poklona, za čitav život. Te godine sam se jedini put uplašio svog veličanstvenog oca. Svog kralja. Jedne prilike se sa Igmana vratio neobrijan, nepočešljan, promukao, umoran i poderane uniforme. Moj gospodin je postao čudovište, ličio na zvijer i na svjetlu svijeće tako i izgledao. Ali valjda tako izgledaju hrabri borci. Današnji vojnici su mi ušminkani, ne vjerujem im previše. Današnje petarde izazivaju smijeh, "topovski udari" ismijavanje, a siguran sam da bih se sledio na zvuk tenka i da bi me vratio u djetinjstvo. Pardon u odrastanje. Pripremljen sam na degustaciju vojnih zvukova bolje nego mnogi vojni teoretičari a nikad nisam bio u vojsci, zanimljivo. Nije Sarajevo u tim trenucima imalo mnogo. Veliku ogradu oko sebe, na stotine ljudi iza ograde što ga ljubomorno mrze i ne podnose njegovu ljepotu, ali je idalje bilo izvor života. Raskomadano srce koje je disalo od podruma do podruma, doduše teško k'o pod upalom pluća, dato na brigu jedinim koji su ga mogli spasiti, onima koji ga vole jače od straha za vlastiti život. Poslije su podrumski doktori gradske srže sve to lijepo nazad sklopili i upakovali. Historijska operacija spašavanja života ranjenog grada je uspjela. Sve dok ijedan podrumski doktor živi, grad će se tiho smijati, i niko neće moći na Sarajevo. Jer Ono živi. Poput djeteta na livadi prepunoj cvijeća igrati, daleko od onih koji ga danas nastoje isklesati prema svojim potrebama. Ožiljci su ostali, istina, ali u ovom gradu ožiljci ne bole, nego bude i pozivaju ponos. Odkad pišu o njemu tako je. Najlješi grad srednjeg roda, izvor života, kotlina u kojem se sunce napaja, pa nastavi dalje. Taj grad transformiše od pitomih glava porodica i kućnih ljubimaca stvori zvijeri, od domaćica stvori neurohirurge, od umjetnika maršale.. Jer onda niko ne zna gdje je srce Sarajeva i gdje ga treba probosti. A ono je raštrkano na komade, u rukama ljudi koji ga čuvaju brižnije nego vlastito. I kad se pobješnjeli umore i povuku, srce se opet sastavi i kuca. To je herojstvo ovog grada. U ljudima njegovim. Ne onima koji su došli. Ili se vratili. Nego u onima koji nikad nisu ni odlazili. Onima čije su bore starije od pojedinih kamenih ulica i tvrđava. Onima čiji je znoj uflekao gradeći kule, a ne krv rušeći ih ili nanoseći im nemir. O tome Vam pričam. Još je jedan fenomen tada vječno obilježio moju generaciju. Sarajevska pjesma. Tad je počinjala od snajpera do tenka, pa kad nalete kakvi vojni avioni iznad, kao aplauz nad patnjom da se čuje. Ko da neka otrovana publika nagrađuje ko kreativnije preživljava. Danas, hvala Bogu i ljudima, pjesma kreće povrh sebilja, zvonom na popularnoj trojci Ilidža-Baščaršija, pa eho povika, selama i pozdrava krene niz Baščaršiju. Priključe se bubnjevi zanatlija i njihovih čekića, pa sve do bekvokala koji se non stop ponavlja-zvuka šoljica Sarajevskih kafa dok sjedaju na tabačiće, pluta pjesma ulicama kojim užurbane pete tempo drže, pa malo desno do huka sa Sjevera, pa malo se spusti lijevo niz Ali-pašinu do pjesme pod reflektorima pjevane sa samo jednog Juga, dođe na refren kod Remize, i zaleti se prema kraju, i taman što misliš da će pjesma da označi kraj nekim žuborom vode, tu ustvari novi početak. Izvor Bosne potekne, pjesma se na publiku preseli, valovi rukama amaterskih pjevača nezaustavljivo krenu i nikad ne stanu; jer odatle ljudi iz Sarajeva ili polete ili krenu i gdje god progovore poslije, o Sarajevskoj pjesmi pričaju. Možda se ne zna gdje idu, ali se zna gdje će se vratiti.Jer sa izvora života "Sarajevo" svako želi da pije. Pa mnogi danas zalutali misle da će svoje bolesti ovdje izliječiti. Pa se sluša što se nikad nije slušalo, počinje da se poštuje što se prije ismijavalo, odjekuje što je prije i tiho smetalo. Ovaj put su namjernici putnici pretjerali, neka historija zapiše, pa otjerali pitomo milo Sarajevo još jednom da se povuče, ovaj put na neko od brda okolnih, sakrilo se i čeka da "bolesni" ili odu ili da pomru. Nevolja je što sa ljudskim nusproizvodima, i normalan čovjek stari pa ublizu obojica moraju na polaganje računa. A ništa ljepše nema nego kad prepoznaš malo pravog Sarajeva u Sarajevu. Duša u obraze nabrekne, osmijeh hoće svijet progutat. Ali je to rjetkost postalo, ko pomračenje sunca. A prije? Prije se ni sunce nije voljelo pomračit iznad Sarajeva, jer zvijezde su uvijek voljele i voljet će ovaj grad. Sarajevska raja, podrumski doktori, planinske zvijeri iz kaldrmskih avlija sad moraju da glume zvijezdama da su sretni, dok se sve ovo ne riješi. Valja odglumit da si sretan, a ustvari tužan. Tužan jer ne grli me grad kad iz kuće izađem. Tu sam usred, a nedostaje mi Sarajevo. Ako me negdje sakriveno čuje, vrati nam se Sarajevo. Tjerat ćemo ih srcem kao i uvijek. Protiv toga ne znaju i ne mogu.