Zaprosit ću Bosnu.

Miriše hladnoća, grle me sunčane zrake te nasmijane zvijezde što se probija i budi, poškakilja me miris kafe kod komšinice krenuo da vijuga po mahali, nasmija me zvuk sjekire što cjepa drva pod nemilosrdnom rukom dede Jutra, dok se negdje jedva, kad ne naiđe ulicom ništa, čuje kako galami pijetao, a u meni šiklja uzburkano neki osjećaj što se venama pruža, k'o da je kakav rođendan danas. Eto kako izgleda jedno jutro u Bosni, divnoj kraljici što joj krvotokom teku sile poput Bosne, Une, Drine i Neretve. Niko takve vene nema, ovdje je srce vječno, Bog nas je njime nagradio i kad bude sudnji dan, smak svijeta, zbog ovakve ljepote, u Bosnu će doći posljednji. A narod će i tad vic smislit pa govorit' vidiš kak'i smo mi baksuzi, i smak svijeta je kod nas zadnji doš'o. To je taj narod. Pije vodu iz krvotoka namjerno, zaguđuje ponekad krvotok slučajno. Neka nama njih, zlatni su, ljiljani su. Ust'o sam rano. Ko da je Bajram. Bajram je religijski praznik. Ovaj praznik danas, ovo je duševni praznik. Ispunjava srca, grli duše, uljepšava ulice i prozore, potajno izmamljuje osmijeh meni i komšijama, jer kud češ išta više od stoljetne ljepote koja i danas živi, od naših mahala, naših mangupluka, brutalnih viceva, koje svako kritikuje, poneko iskreno pohvali širom svijeta, ali Boga mi kako god, niko bez nje ne može, jer Bosna je kraljica o kojoj svi laju, ali kad god kraj njih "potajno" uzdišu. Ovdje behar miriše ljepše nego parfemi nekih stranaca. Ne znaju oni šta je to. Svi dođu ko fol u posjetu, al' bi malo da i odnesu. Svak' bi oteo dio Bosne, ali da ga pitate:"Kak'a Ti je naša ova lijepa napaćena zemlja?", rek'o bi "Bljak. A hoćeš li ovaj komad, eto nek ti se nađe?, rek'o bi:"Nego šta, daj 'vamo". E ne dam. Mrš. Ne dam, đubre jedno pokvareno, i ovdje bi Ti proširio svoje gnojivo dvolično i licemjerno.. Mrš da Te moje oči ne vide, jer ovdje su vukovi pitomiji od Tebe, pogani jedna pacovska. Bosnu svako želi, al' nikom javno ne valja, jeli? Nećeš Boga mi preko mene mrtvog jedino, a i tad zbog dženaze ne bi mog'o proći stoko jedna." Ima ovdje još ljudi koji neće dozvoliti, al' je dobra stvar što šute, pa ih ne mogu raspoznati. "Možeš sto puta proći kroz ulicu, ali onaj čija je ulica ni sto prvi put te neće pozdraviti, kad nemaš ni obraza ni lica, već ogledalo zalijepio, pa nek narod vidi šta mu se sviđa, jeli? E neš' Boga mi." Ne zna ono šta u Bosni živi. Ni mi sami ne znamo, dok nam ne zatrebamo. Ne vjerova meni jedan ahbab strani da hladnoća može mirisati, a ja ga namjerno ranom zorom probudih, reko idemo, ustaj idemo, moraš da vidiš nešto što se samo jednom godišnje vidi. Došla je, ljepša nego ikad, moraš da je upoznaš, ustaj ljenčino zapadnjačka. I ust'o je. Pojeli mi čimbur i dvoje jaja na oko. Ne konta on da je džimbur bolji, hoće na oko ko u hotelu. Eto mu. Popili bijelu kafu, i preko vrata. Jesmo'l izašli, on pripali cigaru; reko "Jok, ugursuze. Moš sebe trovati, i mene u kući. Kad smo vani jok, nije Bosna ja pa da Te trpi. Ugasi to." Ono meni našlo zrak zagađivati. Nije da ga ne volim, drag mi je, ali brate zna se šta je jazuk. Ne može se to prevesti. Krenuli mi, budimo hajvane cipelama, osvrće se on ko mahmurna muha bez glave, pa i ja za njim. Tu i tamo na prozoru poneka komšinica i komšija, malo škilje koga ima, u mahali u kojoj jedva i 20 ljudi u danu prođe, ali valjda broje da ne zaluta kakva 21.budala, pa ja mahnem, 'nako kako sam gled'o starije da mašu. Pita on, kako znaš sve ove ljude, reko ne znam bolan. Pa što ih pozdravljaš? Reko što ih Ti ne pozdravljaš? I on poče razmišljati, i šutit. Jel bolje hodati ulicom u kojoj Te svi koje ne znaš pozdrave i svi koje znaš upitaju, ili ulicom u kojoj Te svi gledaju da niko ni da mukne? Ovdje i životinje pozdravljaju ljude. Kad je previše stranaca, nekad i životinje pobjesne, ovi mješanci domaćih sa stranačkim ljubimcima. Kad maše repom i snuždi se ne bil ga pomilkio, to Ti bosanski cuko, kad počne da reži, to se iz njega javlja neka svjetska džukela. On hoda i konta... Ma ne moš' Ti to razumit paša moj, ali ovdje na ulicu ne izlaziš da bi završio sa provodom unutra. Ovdje provod i počinje na ulici. Dobaci, mahni, pozdravi, poljubi, zagrli, ispričaj vic, za*ebaji onog što mu je juče tim njegov izgubio jal' na Koševu jal' na Grbavici, sarkastično prokomentariši neki novi izraz, prepričaj šega odluku nekih međunarodnih kanala, to Ti je bolan ovdje nastup. Ustaneš, jedeš, popiješ kafu, nastupaš, pomoliš se, nešto malo i uradiš, opet nastupaš, pa ručaš, popiješ kafu, pa legneš. Ako to ne znaš, moraš što prije odavde ići, jer češ sve ovo naučiti, a onda Ti povratka nema. Vidiš ovu rosu na autima, bolan ovdje je bio veći snijeg od ovog i još jedno ovol'ko na njemu auto, premašio snijeg, a nema ni sedam mjeseci. Objašnjavam ja njemu to, kad on reče:"Mmmm..." Šta mučeš reko? Kaže on meni, šta ovo miriše? Aaaa reko to Ti je kona, vještija u kuhinji nego džokej s konjima, kafu napravila, pa pustila miris da se takmiči s ostalim konama. Dobra je ona, znam je pravila mi čaj kad sam zimuz čistio snijeg, ovaj od dva metra, tad se i upoznali, da vidiš što čaj dugo grije, drži haman i po sat. Do tad je nisam znao, a ni od tad je nisam vidio jer nije bilo nikakvih taksirata i nevolja. Solidarisat ćemo se opet, jel nas šta udari. Tako Ti je ovdje kod nas. A ona, vazda joj je prozor otvoren dok mirisima dozvoli da se takmiče, ali ima jedan zastor. E taj šareni zastor s cvijećem mene za*ebava da prostiš, evo već mjesecima. To Ti je tako kod nas prije bilo znaš, kad hoćeš da uživaš u ljepoti, malo Ti je zabrane. Čisto da je poželiš što više. Znali su bolan stari ljudi s nama mladima nekad. Sad bolan mi sami sa sobom ne znamo a kamoli s drugima. I reci mi, jel miriše hladnoća? Uuuuu kaže, šta miriše, i ježi i miriše. Sav sam se naježio ali zanimljiva je ova ulica prepuna mirisa. Jest vala, mirisala bi ona i povazdan, da ne svrate ovi smradovi, to se tol'ko uščuje od silnih g*vana što ih plasiraju, da i prozore nekad moramo zatvorit. Šta ćeš ova je zemlja kvalitetna, nije nam trebalo gnojivo pa da valja, nego ono samo došlo, da je otme, da na sebi uštedi. Vidiš ono brdo, eh tu ćemo. Moraš da je upoznaš. Kaže koga? Vidjet ćeš, nego haj 'vamo. Ovo Ti je sokak. Evo vidiš, metar širine se četiri visine, i do danas ost'o. Ovuda su Ti prije životinjski konji prolazili i to je bila ulica. Plemenite životinje vuku ljude, ljudi upravljaju konjima i život je tekao glatko. Danas su ulice šire, prolaze ergele ali u obliku motora, ali Boga mi prolaze i svakakvi konji. Samo je nezgodno što su konji počeli upravljati ljudima, pa život haman ne teče, nego uzvodno se koprca. Sunce Ti ovdje ima posebnu dimenziju. Ljudi se dijele na one što vole ljeto i zimu. Ali i jedni i drugi vole sunce. Tako Ti je u Bosni. Uvijek imaš podjeljene ljude po nečemu, ali uvijek i redovno, oni imaju nešto što zajedničko vole. Jel to lopta, jel kafa, jel janje ili ćevapi svejedno je. Uvijek ih nešto drži. Neobjašnjivo, nepobjedivo, neviđeno. Posmatraj to ponekad. Pričat ćeš o tom. I uživaj u suncu, zdravo je naše sunce. Lice će Ti potamniti, ali i biti nasmijano, jer ovdje se svi smiju suncu. Eh, vidiš ovu malu nemodernu kafanicu, čuješ kako ništa ne čuješ od ljudi kol'ko galame? Eh tu ćemo popit kafu, vrijeme nam je. Znaš kad kafu kod nas piješ, ne možeš to tek tako. Moraš kako valja. Tražiš gdje ima Bosanska, ovdje ima, i onda čekaš. Dođe džezvica, to Ti je ovo, dođe... ne diraj bolan opržit ćeš se, stani, dođe fildžan to Ti je ovo, dođe rahat lokum, ama ostavi bolan šta si navalio, to Ti je ovo, ali Boga mi dođe Ti i ova hrpica šećera, to Ti je kocka. Bosanska se kahva bez kocke ne pije, nemoj da se provališ negdje. Sad Ti i ja možemo pričati o čemu god ta Tvoja glava razmišlja, na kafi se sve završava, priča, dogovara. Samo još kod zubara ne piješ kafu ovdje kod nas. Svugdje drugo ne odbijaj. Ja bih s Tobom pričao svašta, nego nemam vremena, moram da Ti kažem plan za danas: Sad kad popijemo kafu, krenut ćemo uz ono brdo do vrha, pa ćemo dalje. Gdje ćemo? Šuti bolan sad ću Ti objasniti. Kad se vratimo kući, proći ćemo pored dede Jutara. Ako ne bude svi iscjep'o ono drva što ima, onda ćemo mu i mi pomoći. Moraš pomoći čovjeku koji cijepa drva, istovara namještaj ili ugalj, gura auto da upali i ne smiješ nikad proći dvaput, a da ne pomogneš ili bar priupitaš trebal' pomoć. Zapiši. Inače se taj čovjek ne zove Jutar, da znaš da me ne provališ, reći ću ja njemu da si Ti Englez da nemaš pojma, ali da imaš u ramenima snage, pa Ti prvi počni cijepat kad dođemo znaš, dok se ja s čovjekom upitam. Ja sam mu dao ime Jutar, jer svako jutro kad sam se vrać'o iz kafane, viđ'o sam ga ide na sabah. Jednom sam i ja otiš'o na sabah za njim, ali bio zasp'o probudio me ezan za podne, pa više ne idem. Pošto hrčem kad spavam pa da ne ometam narod. Ili kafana, ili namaz. Ne može Ti kod nas oboje istovremeno. I po tom ga ja zovem Jutar, Ti ga zovi komšija. Jesi popio tu kahvu? Haj srkni to još malo, pa da idemo. Grehota po suncu ne bit' vani. To Ti je samo kod nas grehota, nemoj to gdje drugo naglas reći, da se ne provališ. I inače pazi kako se pozdravljaš, ponašaš, nemoj da ne gledaš lijepe žene, jer ovdje Ti je najvažnije da se ne provališ. Nemoj slučajno da kažeš da si nešto poznat, imat ćeš više viceva nego Čak Noris. -A i Vi znate Čak Norisa? -Jok eto Ti znaš. Čak Noris jedini nije popio vode sa Baščaršije, a doš'o dvaput ipak. Nego, pazi šta radiš, nemoj se pravit budala, moš' ostat takav. Hajmo sad. Krenuli smo uz brdo, hoću čovjeku da pokažem gdje je doš'o i šta ćeš preživit. U Bosni ne možeš doći, posjetiti i otići. U Bosni to još nikom nije pošlo za rukom. U Bosnu dođeš, preživiš, i pričaš. Čitav život. Došli smo na brdo, i nekol'ko me puta pitao što smo došli, reko šuti i ne pitaj. Vidjet ćeš na kraju. Da Ti ispričam: "Zaljubio sam se u nju, kad sam imao nekih pet, ili pet i po' godina. Nisam nikada prije osjetio tako lijep osjećaj, nisam ni znao šta me snašlo iskreno. Samo sam se smijao. Trčkarao svuda uokolo, slušao kako odjekuju remek djela super bolesnika, kojima je ova ljepota bila toliko trn u oku da su pokušali da je izbrišu. Sva sreća da nisu poznavali, nas, sve koji smo tu živjeli i naše roditelje. Nisu znali kakav je ovdje narod: Izgleda pitomo. Može sve. Samo kad hoće. Ali prečesto neće. Sjedi i radi svoj pos'o. Zadovoljan onim što ima. Želeći još malo na fol. Ali kada ih se udari gdje boli, kada zatreba da urade ono što cijela država ne može, oni sami zajedno sve začas. Preko noći. Ne možeš to razumjeti dok ne vidiš. Oni guraju kola uzbrdo ako treba. Oni navijaju ko jedan za državu, iako se mrze zbog klubova. Nisu oni ti koji mrze, to su samo pravila kluba. Oni čekaju minut do dvanaest, ali kad ustanu... Vjeruj mi stranče, prijatelju brate, to su heroji. To su Spartanci. To su Gladiatori. Jedu. Grizu. Čupaju. Nose i vuku. Kad ih belaj pritisne, kunem Ti se, zamišljam da bi i Zemlju mogli u rikverc pokrenuti na minut. I onda bi rekli, ta će Zemlja. Samo da se u nekoj kafani takva opklada napravi. Vjeruj, to su Ti iskreni Bosanci i Hercegovci. Mermer dižu rukama. Iz vatre ljude izvlače. Pompezno, grmaljski, daju život svemu ovome što vidiš, ubice u čijim venama teče ljudskost, Ti to još nisi vidio, ali opet ponizni, opet na molitvi poput malih mrava, samo ne toliko uporni i vrijedni, jer nemaju želju. Mili i nježni poput djece, zaplaču kad je najteže, i kad najemotivnije. U to ne diraj. Ljudi su, dobro zamaskirani, ali ljudi. Zaboravili su oni prokleti bolesnici, nisu na to računali. Desio se filmski scenarij uživo, desila se historijska prekretnica, kad su vidjeli da više nemaju kud, pit kafu, viceve smišljati i čekati, uzelo je to šta god je imalo da se bori, najčešće ništa, samo srca. I to kakva. I onda je historija umočila pero. Mali su ustali protiv velikih, žrtve protit tiranina, primitivno naoružani, srednjovjekovno pripremljeni, moderno hrabri, epski jedinstveni, nadljudski solidarni. Zato Ti i ja danas kročimo ovuda. I ko zna kuda bismo još mogli obrađivati zemlju k'o svoju da onda nije došao svijet. Kad su se u mačićima probudili lavovi, došao je svijet odjednom, i rekao:"Dosta. Lijepo se igrajte." Al' *ebo to, pusti to sad i uvijek, o tome ne pričaj ovdje, jer kad dođeš sa strane i pričaš njima o onom što im se desilo, i još pritom ih učiš šta su proživjeli, vjerovatno će Te otjerati, ako Te ne izdegeneče budi sretan. Ne uči nikada ove ljude koliko i kako ih je boljelo. Imaju ožiljke, ali nemaju amneziju. Imaju srca, ali nemaju prekidač. Šuti sad, evo ljepotica, nemoj me obrukati, fino se ponašaj.. "Ćao ćao ljepoto, kuda smo to danas krenuli? Što ste mi lijepe na suncu, ah mati moja mila šečer sitni...-Hehehe gdje si Ti, šta ima... " Vidiš Ti ovo? Ni ovo nigdje drugo nema. Ovdje su žene ljepše nego pečene paprike u domaćem krompiru iz peći na drva. To je isto fenomen neki. Možeš biti i gladan i žedan, ali dok njih gledaš, dobro je. -Zašto si tako ljubazan prema njima, ni ne psuješ, ne galamiš, ništa samo se smješkaš? -Pa bolan ovo su šećeri, ne kabadahije. Džentlemen nikad ne psuje kako ne znaš, seljačino jedna ruralna, haha. Nikad se Ti oženit nečeš. -Ali zašto me zoveš seljakom, kad sam ja u gradu rođen, živim, i vjerovatno ću živjeti do kraja života.-E drug moj, znam ih ja još što su se rodili u kvazi gradovima, ali teške seljačine. I u ovom su se gradu neki rodili, valjda jer im auto stalo dok je mati bila trudna, pa zalijepilo rodni list nasred dnevnog boravka, a ni kašike držat ne zna. Nego, to Ti je ovdje bolan kontra-kompliment, seljačina. Seljak je pošten čovjek, radan vrijedan, to Ti nisi, nego 'vako kad ne znaš se ponašat, onda si seljačina, a vel'ka je razlika. Elem, slušaj dalje. Zaljubio sam se tada u nju, evo dok se popnemo do vrha, vidjet ćeš je, i do dana današnjeg, evo dvaes' i pet godina joj se divim, mada nisam znao šta je taj osjećaj. Sada znam. Ne možeš je ignorisati, ne možeš ne pasti na njen šarm, to kad zagrli, kad za ruku uhvati i medvjede u krvi probudi. Ona je tako lijepa, poput nedostižne žene, kao čigra. Želiš je priđe Ti, ali se samo igra. I ode. I opet tako. Moraš igrat kako ona kaže, i ples je spektakl. Jel ne znaš korake, muto si. Ma ko i svaka žena, tako i ona. Idemo još malo. Posebna je bolan ova Bosna, moram Ti i to pričati. De, uzmi malo kifle.. -Neću samo jednu imaš. -Uzmi bolan, šta Ti je. U Bosni kol'ko god imaš, uvijek može po-pola. Kad moraš na tri podijeliti, onda ispadne nakaradno, uostalom ni digitron kad deset dijeli na troje, ne zna da ispadne da valja, a svijet nama doš'o i reko da mi možemo. Moš mislit degenerika, a još nas i precijenili. Nije da ne možemo, nego ne da se narodu o tom. Narod je ovdje raja, ne revolucionari. Ovo sad naše Ti je nastup, samo da znaš. Mog'o si Ti papak jedan šta i zapisati, da ja džaba ne govorim ovdje, satrah se, ccc. Nego vidiš ona brda. Tu Ti je Olimpijada bila. Te godine, kad si Ti još bio igračka svojih komšija, tamo, eno tamo, eno onde i eno u onoj zgradi što sad nema krova, e sve to skupa je bilo uvezano, i radilo, a imalo procesor manji nego taj Tvoj ajfon u ruci. Sve piksele kamera kad sabereš, tol'ko ih Ti tu imaš, a bilo je na stotine aparata. -A što sad nema krova?-A jesi seljačina prekidaš me, pa nema bolan zato što nam ne treba, hoće djeca da igraju lopte po suncu, čekaj dok poželimo led, pa ćemo napraviti aaa Tebe. Gledaj dalje.. U onu sam se ja zaljubio kao mali, eno ondje je, znaš gdje smo sreli one što ih nismo mog'o prestat' gledat', eh tu pa prva lijevo skreneš. Čini mi se da se tu rodila. Doš'o sam da Ti pokažem, gdje živi. To Ti je ovdje jako važno. Hajmo sad dalje da vidiš ovo što moraš. A da znaš, njoj je i rođendan danas, zato je ovako sve praznično, lijepo. Nije 'vako svaki dan, ali je lijepo. Uglavnom, danas se na kafama o tome priča, ako s nekim sjednemo da me ne obrukaš. -Pa gdje konačno idemo, samo me negdje vodiš, objasni mi.. -Pa ja sve objašnjavam a Ti na tu kiflu navalio ko mutav. Ti kad bi još malo ovdje ost'o, vjeruj mi ne bi nikad otiš'o odavde. Bosna ima jednu manu odmah da znaš. Izgleda da svugdje u svijetu prodaju smao karte za Bosnu u jednom pravcu, je*'o li ih njihov sistem. Ovdje je bitno da si raja, im'o ne im'o, moš bit raja il' kreten. Znao ne znao, umio ne umio, smio se plak'o, sve može. Preveliki su ovo ljudi za razumjeti, ali ako si kreten, popljuvat će Te naveliko. Haj požuri bolan, nizbrdo je. Haj'mo sad ovuda. Da vidiš Principov most. S koje je čoj'ek visine skočio da bježi u rijeku, ne bi vjerov'o. Ono tamo je nekad bila željeznička stanica. Sad je nako, pacovska stanica, ali je lijepo za vidjeti. Izdaleka. Tuda je nekad iš'o ćiro, to Ti je mali voz. Sad više nema ni pruge ni voza, sad imamo neke moderne limene poluoble kutije, koje smo kupili jer nam ne trebaju. Ali su moderne i lijepe. I one stoje. Ćiro je bio star i ružan, ali sladak, međutim uvijek je išao. Ni jedna pjesma ne govori o tom kako Ćiro stoji, znači da je uvijek išao. Ovdje Ti je važno šta pjesme govore. Eno Namika, kako je okoooooo, a evo mašalah, došli neki gosti pa da ih provodam... -Šta je bilo njemu s okom? -Ništa ba, šta je Tebi s okom, vidiš da su mu oči najnormalnije, ne rugaj se seljačino djeca će Ti takva bit'. -Pa pitao si ga kako je oko... -Jooooj, ma.. ne kontaš Ti to. Haj 'vamo. Eno naše ulice, sad dobro zapamti, ako sretnemo dedu Jutra, Ti se rukuješ, otimaš mu sjekiru polako, počinješ da cijepaš, kažeš: neka ja ću, dok se ja upitam s komšijom, mora se to. Potraja priča s dedom Jutrom, više od pola ga nisam razumio, ali sam skoro sve klim'o glavom, i super smo se ispričali. -Boga mi dobro Ti iscjepa onaj metrić drva, za čas, svaka čast. I od vas stranaca neka korist. Da nam uništavate šume. Haha, šalim se, de izuj cipele, ovdje se ne gazi bolan, nije ovo državna ustanova. Mati došli smo, de da jedemo, pa kafu hoće. -A Boga Ti, što si me danas toliko vodao da vidim nešto, a na kraju smo opet došli ovdje i ja nisam vidio ništa? -To Ti misliš da nisi. Tako Ti je ovdje. Na najljepšem stojiš, a ni ne znaš da stojiš dok negdje ne odeš. Da nema mina, bosonogi bi mi hodali i po travi, da nema školjki od stojadina i flaša od pive, i kroz rijeke bi prošetali stopala, dobro je za tabane. Nego 'vako, nije pametno izazivat subdinu znaš. A jel Ti bilo lijepo sve što si vidio danas? -Pa jeste...- Jesi se zaljubio tri puta? Jesi..-Jesam. -Ne prekidaj me bolan. Ovdje Ti se ne postavljaju pitanja da Ti odgovoriš, nego onaj ko priča priča, Ti šutiš i kontaš poentu. Jesi skont'o, je...-Jesam.- Eno opet. Seljačino, zaveži dok završim. Šalim se šta me gledaš tako. Nego slušaj, odlučio sam da joj stavim prsten figurativno, ja Ti kobajage pišem o ljepotama koje vidim. Na*ebali su oni što će čitati, ako ja imam kak'e dioptrije a da ne znam, pa mi sve izgleda drukčije nego što jest, elem. Ja ću tako da uradim, pa ako kaže ne, neka kaže. Ali ja ću pokušati. Ako kaže da, ostat će ta ona moja pisana riječ, zapisana da izazove nešto. Ili će me po njoj pamtit, ili će me po njoj zaboravit. To je ovdje tako. Napisat ću Te riječi, da joj poklonim svu svoju ljubav, jer trenutno ništa ne volim osim nje, uvezati ih lijepo, sa onim zlatnim koncem ko fol, u neku tamniju boju, da djeca ne čitaju, i poklonit narodu. Mislim prodati, ali ono što će oni dobiti ja nikad neću naplatiti, tako da je to isto k'o poklon. Ružno je reć', ali danas je tako. Mnogo je hajvana što imaju sve što ima cijenu, a nemaju ništa što nema cijenu. Ili je sve zakamuflirano od materijalizma pa ja ne kontam, ili su nam kolekcionari pravi degenerici postali. Elem nije važno. Ova moja uvezana hrpa slova će biti naše prvo djelo. Naravno, bit će muško, i ličit će na mene. Abortus je skup. A kako će ga ona paziti, ja to ne znam. Tražio sam ženu koja će paziti moje dijete kao ja nju. Ali takve nema. Pa sam se odlučio za Bosnu. Razumiješ li Ti mene išta ubleho? -Čekaj razumijem, ali nisam dobro skontao? Šta planiraš da uradiš? -Zaprosit ću Bosnu.