Govor.... (13.dio "Pardon,ponos"-a )

Ovo mi je najdraži post. Barem mi je takva namjera. Ovo je dječije priznanje velikana, erupcija lave bez žara, hladne glave i trijeznih misli više nego ikada spreman da Vam kažem ono što Vas u dubini duše ponekad uhvati nespremne i pomalo grize sa pitanjima na koja nemate odgovor. Ovo je to. Ovo je kraj. Revolucionarni roman iz djelova dobiva svoj konačni ishod. Nije slučajno.
NA putovanju koje sam prošao, kao i na svakom sreo sam svašta, i sve, i svakoga, ali i svakakvih... Čuo sam mnogo toga, nesavladivog za organe sluha, nelogičnog za mozak, ponekad nešto perfektno za memoriju... Najviše ću pamtit one koji su najmanje govorili. Na neki čudan način imali su najviše za reći. Bilo je teško uvijek igrati igru slušanja tišine, i čuti ljude dok šute. Najteže je bilo prilagodit se svima koji to žele, ali i onima koji to ne žele u isto vrijeme i svim silama se trude da vas izbjegnu. Ni sam ne znam šta mi je davalo privilegiju da ljudima uđem u utrku sa krvnim zrncima, da im tu ne smetam, da mi ne zamjere, da tu ostanem, ali da i dalje nemaju objašnjenja zašto sam tu, i zbog čega, i što je najzanimljivije, zašto osjete da ih škakiljam ali mi ne zamjere. To mi dopuštaju. Uživaju. Lijepo je biti jedna tako fina i legalna droga kao što predstavlja moja anima sa svim mojim manama, koja ljudima naprosto toliko jednostavno djeluje, da se usude da me ocjene u momentima ne znajući da neke ocjene ostaju uklesane vječno, najčešće pogrešne i kao takve neoprostive. Nisam se nadao inspiraciji večeras, poželio sam pogledati oko sebe, osjetiti bol u očima od sjaja zvijezda koje vidim, pronaći iskru pokreta i krenut na nezaustavljiv put. Približavanja Vas sebi i mene Vama. U korist. Nekom. Ja sam svemirsko djete prepuno pogleda i pitanja, samo kao čovjeku ne praštaju mi ni poglede a kamoli tek pitanja. I svakako me napadaju što ne gledam kuda hodam, i ne pitam kuda trebam da idem.
Posljednji dio pardon ponosa je govorio o kukavičlucima ljudi, o lažnim sjajima plastičnih heroja, o najgorim ljudskim obilježjima pored ljepote, kao što su licemjerstvo...dvoličnost...izgubljena obraznost...možda i najteža bolest. Obraznost.. ne postoji prevod ni za jedan jezik, ni približno adekvatan, a što je najgore ne postoji ni za moj narod, ljude oko mene... Sve je postalo tako jeftino jadno. Morao sam reći svoj sud o tome. Tu je nastala moja posljednja podjela ljudi od svih, i svakako jedni od njih me mrze s razlogom, pa na njih ne mogu računati, dok me drugi mrze bez razloga, pa na njih svakako ne mogu računati. Pored svih tih kojih ustvari više nema poslije svakog posta sve ih više nema... ostaje jedan po jedan.. jedna po jedna... ona grupa onih..koje samo jedan dio mene voli, a svi ostali mrze. Sreća pa taj jedan dio mene mi i govori da sam živ, i meni i drugima. Dok ovi ostali su samo prolazne prirode, dok ne dobiju što žele, ne odustaju, ali čim dobiju nestanu. Zato ja vjerujem da ovih, iako ih nema puno, ovih što me škakiljaju danima, izvlačeći poneki privatni osmijeh kad me niko osim Boga ne gleda, vjerujem da i to što ih je malo dobar je znak. Jer brdo i velika pojava svakako zaklone male kratkotrajne poglede, činjenice, sitnice...lijepe stvari. I što će mi zaklon kad ovi ljudi ne mogu imati klon. Ne postoje kopije takvih... Sretan sam što ih imam, i trudit ću se da ih imam sve više...sve duže. Ljubav za njih, i molitva pred spavanje.
Govorio sam vam onda i o smrti kliničkog tipa. Neiscrpan je izvor koji nudi ljubav, i posebno ljubav dvoje ljudi ali samo kod jednog, ljubav oboje, ali ne istovremeno, i ljubav jer ljubavi nema ni kod jednog. Ljubav uvijek ima opravdanje, ali isto tako i pravo da napravi da prostite i sra... . Jer ljudi su to. Ukrasni kaktusi što znaju da sakriju bodlje dok im se ne približi plijen dovoljno, i tek onda pokažu pravo lice za koje nažalost ne postoji ogledalo. Ne znamo ga ni mi sami često, dok se ne uhvatimo tamo gdje smo se najmanje nadali tom našem NEodrazu i nesreći. Jednom su mi rekli da se čovjek može prepasti svega. Ali da se najviše prepadne sam sebe. Desilo mi se. Odtada vjerujem.
Takođe sam vam pisao kako vjerujem da ustvari čovjek SVE sam sebe. Dakle ponavljam: Čovjek ............. sam sebe. (imate apsolutno pravo da dodate bilo šta). Ja častim.
Nisam zaboravio pisati ni o nezadovoljstvu ljudi sa bilo čim. Ni snijeg ni kiša ni sunce ni sparina ni pakao ni raj, ni voda, ni hladna, ni zemlja ni trava... Ništa nam ne valja. ništa nije kako želimo. A trava uvijek zelena...a voda uvijek teče... a more uvijek slano... neko nije upravu. Možemo se i dalje zavaravati da je do vode, do sunca što nam ide u oči... i tako to. Možemo nema šta....
Bio sam pao i pod uticaj lažnih patriota što obamnjuju narod... ili sebe, ni danas nisam siguran da znate koga, i da meni vjerujete da ja znam. Jer ja znam šta je inat. Znam i ko su Europejci, pardon papci iz Europe...
Isto tako ste svjedočili tupim udarcima ljudi pokušajima ubistva psihičkog onih koji ne znaju pucati pa ranjavaju pogrešne. Bio je to jeziv post. Nije vas mnogo promjenio da Vas ne zavaravam.
A onda sam upotrijebio najjače oružje koje imate i to nećete vjerovati, protiv vas samih. I uspio sam. Bilo je neodoljivo lijepo predpostavljati Vaš osjećaj, i biti upravu. Čak unaprijed. Ali i poslije kad su računi svedeni. Sve do jednog. Baš onako kako sam osjetio vatru dok sam pisao. Vjerujem da danas imate i jednu novu misao kad pogledate oblake, osunčane i one tamne... Ne mora sve na što oko nije naviklo biti i ružno. Dovoljno bi bilo da se gledamo više puta nego što želimo, i da se zaljubimo. Svako se može zaljubiti u Vas ako vas gleda previše puta, svakako više nego što njegova granica zahtjeva. Budite sigurni u to ;)..
Pisao sam o i najtežim trenucima u životu. Onda kada svaka pahulja snijega bez obzira koliko je očajno željeli nakon posljednjih ljetnih dana, kada svaka znači jednu šansu manje da ..uopšte ikada više vidite pahuljde. Ne, mnogi niste shvatili suštinu, težinu i emociju izraženu tu. Nisam ni očekivao, ali vi svakako niste ispunili očekivanja. Sreća pa postoji malo ljudi i većina... I sad se ježim i pomišljajući šta bih sve propustio, krećući od onog da kažem volim Vas svima za koje sam tako osjećao, pa do momenata kad grlim drage kreature... do momenata kad svijet stane i sve postane nebitno... to su oni čarobni trenuci škripanja gumenih sastojaka, zvuka željeznih remek-djela oblika, miris Zemljinih resursa izmješanih... ježim se, a u glavi suze liju. Sreća ne izlaze vani. Jer ponosniji ne mogu biti. Preživio sam, i opet ću. Bolje nego prije. Jedan poraz ima dva rezultata: DA ne znači ništa i da znači sve. Ako ne znači ništa opet ćete pasti, ako znači sve, non stop nećete padati jer ćete biti pametniji i to izbjegavati. Kako sam samo mal, a toliko toga...
Sreća pa se ljudski teret ne izražava ljudskim kilama postupcima, nego ljudskom misterijom...mirom...
Nisam zaboravio ni onu malu skupinu poznanika, koje bih na Titanic smjestio. Ponosan sam što postoje takvi, dio svijeta u mom rokovniku... Još sam ponosniji ali i sretan što postoje oni koje nikada ni u snu ne bih stavio ni na kakav brod. Ona manjina svijeta u mom srcu..
Jednoj skitnici sam uputio i možda ne najljepšu čestitku viđenu, ali definitivno posljednju najiskreniju i najčišću koju je moj organizam mogao proizvesti. Neponovljivo čudo, svakako potcjenjeno ali za mene..najveće. Naravno izgubio sam skitnicu poslije toga, no to je svakako cijena spektakla i megdana...

dotakao sam se hrabro i najvećih ljudskih strahova, i opet je ogromna masa prekrižila posjete mojim rečenicama jer im se svakako nije dopadalo. Bilo je iznenađujuće posmatrati masu, ne zbog veličine, nego strukture...One koje sam očekivao prve da im vidim leđa posljednji put možda, nekako eto i danas ih gledam.. čudo...
Prevare..ljudske..nadljudske... tema o kojoj nikada nije sve rečeno, jer varalice varalice uvijek može imati i varalicu koja vara njega sa varalicom njegove varalice, a ona može imati varalicu koja svakako ima više varalice od nje. Nekako je to matematički rečeno težnja ka beskonačnosti...
Definitivno sam se uvjerio da ljudi ne znaju šta je ljubav. Znaju sve ostalo, ali misle da je to ljubav a nije sve ostalo... To me često ogrebe po srcu, ali znam da nisu svjesni koliko griješe, pa im oprostim momentalno...
I najljepša stvar koju Vam želim reći... Jednom ljudi pogriješe, ali ih to prati sve vrijeme tako je i mene. Kako sam se riješio toga? Evo saznat ćete...samo što niste.
Nadam se da uživate u postu barem upola koliko i ja jer ovo je tek početak. ovaj post je pri kraju ali pisanje... tek je počelo.
Na sve ovo je svaki osvrt nezahvalan, ali moram ispričati kako je nastala ideja za svim ovim ciklusom epizoda koje vješto izbjegavamo...
Neko ko je toliko htio i polagao nada u putovanje vratio se.
Na mjestu odakle je krenuo, mnogoa toga je isto. Međutim, vratio se sa najvećom misterijom. Ili je to samo ljudska neuka, glupost, neravnoteža između želje i strasti, cilja i zadatka... Htio sam dakle tako mnogo otići vidjeti probati znati naučiti poštovati, i shvatiti...ali sve vrijeme sam razmišljao o nevolji koja me spopala na početku, na grižnju savjesti koju ljudi imaju ili bi trebali ... Na mjestu polaska nema dočeka kojem sam se nadao, ali ima ono čega me bilo strah.... NIŠTA. Na putovanjima, svakom pa i ovom, nosite pored svega i rizik da propadne. Da li je moje propalo prosudite sami...
Sreća je samo u jednom, što sam pri povratku uspio da vratim izgubljeno. Ne moje, ne sebi...
Sreo sam pri samom izlazu iz voza čovjeka, ratnog heroja sa početka putovanja. Učinilo mi se da ga poznajem dok me nije pogledao i identično se ljubazno nasmijao kao davno prije. Sjetio sam se ko je, i išaretio mu da sačeka... Stao je i gledao me znatiželjno. Ja sam se slomio preturajući po stvarima, bacajući nebitne tražeći... i konačno: Uzeo sam ga za ruku i u nju ubacio njegov medaljon. Pardon, ponos. Bio sam izrazito ponosan na čin, čak sam na mah i zamislio pucanje vojske tri puta u zrak, jer je to sigurno zaslužio. Odbacio je štake, sa suzama u očima zagrlio me. Činilo mi se da će mi svi oprostit u tom trenutku da i ja zaplačem, svi osim mene, tako da nisam... TAko malo a tolika vrijednost. Sitnice postaju nacionalno blago...
Nije ovo ispovijest autora, ona tek slijedi u narednom postu... sva ona pitanja koja ste imali i dalje imate, odgovor ćete dobiti uskoro, to Vam dajem obećanje. Jer ovo je tek početak, samo ne mogu vam obećati da li ćete i ubuduće gledati u monitor, ili u papir. Uostalom, svakako je svejedno. Nije ovo ni moja kritika ni kukanje.. Ovo je čisto onako moje.. za mene.. tj. meni za sebe.. moje obraćanje.. Razmišljanje naglas. Eto da me je neko i slušao, rekao bih;
"Ovo je moj govor! " .