Osobine života I

Ja, revolucionar u ljudskim dušama, osujetio sam namjeru života još jednom da mi pokaže negativnu svoju osobinu, da me ubaci u tu igru kiše i duge, i pokušavam da navijem vijuge ne bih li isključio senzore za razočaranost, za bol, jer čovjeka koji po struci voli ljude, boli razočaranost, a to ne znaju baš svi ljudi, oprošteno im je, i vijuge mi polako šalju strah govoreći da neće biti lako. Osujetio jesam, ali da spriječim, skoro pa nemoguće jer ja sam samo jedan umjetnik, teško mi se sada transformisati u tog vojnika koji postajem onako usput iz hobija i iskustva.
Ja godinama pokušavam da naučim pjesmu života i svaki put kad poželim da odpjevam refren, onaj dio što se ponavlja i daje znak da pjesma teče da je sve uredu, ja uvijek dodam nove stihove, uvijek nova tegoba naumpadne, uvijek neka slova niodkud me tu uhvate, jedu tu moju slabost i ne dopuštaju mi da odpjevam taj toliko puta vježban refren.
Pokazujem svoju slabost pred tako malim stvarima za ljude, a za mene najvećim, onim koje niko ne vidi osim mene, jer je moj život, nije tuđi, iako sve češće mnogi mnogo više znaju o njemu nego ja sam. Odrubio sam jednom životu grubo, ni sam ne znajući jel me spasio ili mi je zlo tada priredio, i čak i danas vjerujem da bivam kažnjen sve ovo prokleto, sunčano-oblačno vrijeme. Razbio sam i ogledalo ima nekih i više od sedam godina, ali izgleda da je to tek neka po redu od kazni i ko zna kad će me i ta stići. Ja sam borac svakom generalu omiljen, poslušan i odan, udišem problem i izdišem radost, svi generali me vole dok sam ispod njih, znajući da ako ikad budem iznad njih da će sami sebe ismijati, da će postat prošlost, da će njihovo ime biti ubrzo zaboravljeno, a generalima se to tako ne dopada. JA ovdje vodim borbu sa sobom i svojim životom, a neko će tamo da vodi borbu sa svojim emocijama koje izaziva ova moja borba. Nije to jednostavno, ljudima buditi emocije i očekivati da vas vole. Tek sam to naučio a dosta ljudi je iza mene. Osjetim vjetar ali ne u leđa nego u lice, mnogo puta kad ljudi prođu pored mene, svojom voljom izabravši da prođu, ja to nisam tako zamišljao, kada su me učili: ovo je svijet, ovo je život, ovo je kaktus, ovo je vruće... Ne mogu da oprostim što niko nije imao hrabrosti da mi na vrijeme sputa nadu, da me uputi u realan put oivičen dubokim kanalima, predubokim za moje pojmove, da mi pokaže pravu stranu medalje, onu koja je hrđava i nikada nije i neće sijati, da mi donese malo sunca na dlanu kako bih bolje vidio šta me čeka, da me polije najhladnijom kišom onda kad sam bio najveseliji, i da mi u lice, istina tada jako malo i slatko, sada s previše pitanja, kaže: ".. a ovo su sve ljudi."
Vjerovatno bi nakon toga uslijedila mučna tišina, tegoba za čovjeka a kamoli za dijete, pa u strahu od plača tog malog slatkog lica, odustadoše. Da li su mi pomogli ili odmogli ni sam ne znam, ali jedno znam: Svakog sam čovjeka upoznao sam. Možda je i loše, možda je i bolje tako, ali meni od svega nije bilo lako.
Nisi čovjek sve dok se pitaš: A šta to moram uraditi da budem čovjek. Nije to lekcija, nije piće, inekcija, nije to kurs. To ili imaš ili nemaš, a da možeš preći iz jednih u druge, možeš ali teško. Zapamti da ovisnik nikada do kraja ne ubija u sebi otrov. Neljudi su otrovni, u to ne treba sumnjati. Tačno poslije nekih ljudi jezero bude još ljepše, a Boga mi poslije nekih samo prljavije. Dok se nečiji dolazak veliča i slavi, nečiji se samo odbrojava do odlaska. Da se predahne i počisti. A ja mislio svi ljudi isti, svako rukom baca smeće tamo gdje treba, a naučio da neki zato koriste zube, jezik, pojavu, kako to samo zna da boli, koriste um za jedan tako nečist proces, da šire epidemiju gluposti, nečasti, nepoštovanja, sebičnosti i kraha. Kraha ljudske umjetnosti, jer biti čovjek je umjetnost. Teška artiljerija životne borbe, koja ništa i nikog ne ubija. Naprotiv, čovječiji akt je uvijek hvaljen, ali je uvijek i paljen. To je rat i mir istovremeno. Napravi čovjek nešto lijepo, dio organizama iz mase se divi i uvijek nađe nešto lijepo da doda, neku travku da pomilki, ljudi, drugi dio bi sve dao da to uništi, i uvijek nađe jeftin način, najlakši, i to su svi ostali.
Ja se drznuo da progovorim o nemiru koji me danima sunčanim muči, dok po čaršiji koračam i posmatram sve što drugi mnogi ne vide i ne obraćaju pažnju, a u meni bi vulkan eksplodirao, hoće pogled da strelja i spasi svaku drugu ulicu od polovine tih monstruma što se među ljudima kreću. Naivni su ljudi, naivan sam i ja, i ne čini to mene iole sretnim, koliko me tješi to što znači da sam čovjek, ubačen među ljudima. Prefrganost je nešto o čemu mi nikada nisu pričali, moji preci za tu riječ nisu ni znali. I danas kudikamo upitam najstarije primjerke hodajućih živih enciklopedija: "Znate li Vi slučajno šta znači prefrgan?" Niko mi još nikada nije rekao tačan odgovor, ali kao po pravilu su svi na svoj način tumačili da im se ne sviđa. Tačno nisam pogriješio ni sa jednim od njih koje sam pitao.
Ja ne želim da prihvatim ovu bolest među ljudima. Pored silnih uvjerenja da su to samo iskušenja, ponekad mi se čini da nam je Bog poslao puno više iskušenja i "hodajućih" mina, nego ustvari ljudi, potencijalnih prijatelja. Valjda to i ima logike, jer bi onda život bio lijep. A nije lijep. Samo je brz pa ostavlja ugodan osjećaj kad proleti zbog silnih vrućina koje obasipaju čovjeka. Uvijek sam se pitao kako ljudi tako moćni, napravili mnogo toga, a tako slabi, tako nemoćni obična gripa ih ubije. Mislio sam da neko itekako dobro kompromitira medicinu, ne da narodu lijeka, lijeka za sve. A onda sam se uhvatio kako i sam pokušavam da shvatim šta je to lijek za sve. Nekako sam počeo da dosađujem starim ljudima, jer sve je više truhlih grana života na koje nailazim, onako među ljudima, i pokušavam da od starijih, oni koji su padali zbog truhlih i slabašnih grana mnogo više puta od mene, i puno više znaju kako probrati pravu, ja ih sve više zatičem sa pitanjima na koja je prvi odgovor sve češće prvo uzdah koji liči na osmijeh, a više kao da govori samo sam čekao kad češ i to pitati, i to je valjda jedna od osobina života. Stariji ljudi sve bolje predviđaju tačno onako kako će biti, spremniji su za borbu psihički, ali ih snaga izda. Pitam tako ja njih šta bi oni stavili u svoj čaj svaki dan, kad bi sa svim truhlim granama pod svojiim leđima, krenuli ispočetka. Mnogo sam vremena potrošio gledajući kako se ljudi zamisle na tom pitanju, mnogo uzdaha preslušao, mnogo početaka rečenica bez kraja, onih odmahivanja glavom i razgovora samih sa sobom, ali se na kraju puno toga svelo na isto, na nešto prosto nevjerovatno jednostavno, da me namah stid o tome govoriti, kao da mi je nešto novo. Željeli su svi redom umjerenost. Ostalo je samo na tome da svaka umjerenost donijela je sklad, donijela je čist put, lijepo vrijeme, povoljan vjetar u leđa. Umjerenost u svemu. Počet ću da pitam ove mlade genijalce prepune opasne i lažne samouvjerenosti, mogu li da naprave sirup, tablete, vakcinu koja će u ljude unijeti umjerenost. Ako ne mogu, hah tako jednostavno a oni ne mogu, baš ću da ih ismijavam, i odlazim kod starih ljudi, ne bi li mi neko odao taj tajni lijek. Jer meni izuzetno treba, već više od nekoliko godina sam bolestan, uvuklo se to pod kožu, a ne želim da budem ovisan, nije to nešto što unosim, to je nešto što je došlo samo, a ja bih da ga se riješim. Jer dok sam sastavio komade ogledala koje sam razbio, pogledah se onako s pripremljenim osmijehom, i obuze me tuga jer ne vidjeh ništa u odrazu. Zar to nije za zaplakat ? Zar to nije za doktora ? Po mogućnosti starog doktora. Otišao bih kod nekog prijatelja, ali sam i tu spoznao pasus života. Stavio sam slike svojih milih prijatelja na zid, jednog oblačnog dana, kad vrijeme nije bilo za hodati po čaršiji, i poredao sam ih tako da su svi bili u nekoj sredini, niko ni na jednom kraju. Cijeli taj kišni dan provedog u slaganju tih fotografija i uhvatih se u razmišljanju: Bože kol'ko sam bogat. Nisu mi Ti prijatelji puno toga poklonili, ni materijalno ni duhovno, koliko me ispunjavaju jer imam koga da volim. Nikada se nisam plašio toga da možda samo ja volim tu, uvijek sam bio uvjeren da je to nešto što sami odaberemo nivo, i po nekom nepisanom pravilu isti nam se nivo vrati. Jedan od prijatelja mi je poklonio tablu, strašnu, izrezbarenu, naprosto da se čovjek divi svaki put kad je pogleda. I stavio sam je više da mi bude ukras, podsjetnik kako divne ljude imam, nego da mi služi svrsi. Juče sam poželio da zagrlim nekog od tih prijatelja sa zida, naprosto tegoba na duši bila, i skrenuše mi teške misli na slatke muke koga da proberem sa tolikog zida velikana, i taman kad okrenuh glavu da vidim koja će me fotografija prva pogledati, pogledam na zid i ne vidim ništa, jer sunčan je prelijep dan i sjena od table koja suverinira u mojoj sobi, obasja zid učinivši sve na njemu nevidljivim, žarko sunce haman hoće da topi tablu, a ona šalje dalje, spašava se, pa sve bacila na zid, a ja ostah sam, pred ogledalom. Čudno je brate, kako samo tako mala sjena toliko ljudi može prekriti, i kako su samo ti ljudi slabi kad joj to dozvole. A sunce ko sunce, ono će izaći i zaći, obasjati ljude i ispratiti na počinak. I za razliku od ljudi, za sunce nikada nije kasno.