U razgovoru sa samim sobom, još se nikada nisam uspio uvrijediti koliko je to recimo, ljudima pošlo za rukom. Običnim ljudima, da kažem prolaznicima, što dolaze i odlaze, poput sunca, svakog dana neko drugi, neko novi, nalik na onog starog, ni nalik na onog od juče, ni blizu onom što će doći sutra, i dani su prolazili ljudi su sijevali na tren, gubili se u dubini tame i mraka. Zato ovo govorim sam sa sobom. Samo ja i papir kojeg ne mogu dotaći, ali ga vidim. Doživio sam da jedna čula igraju na uštrb drugih. I tako mi valja dočekati dan. Ispratiti noć. Jer ako se usprotivim, mogu me u najboljem slučaju, proglasiti duhovitim, simpatičnim.Ostaje mi veliki ožiljak dok učim ovu životnu osobinu, da su ljudi odavno prestali da sjaje poput sunca makar jedan dan, kada sam mislio da sam od života dobio ulogu leptira. Sada je došlo vrijeme, oluja, u kojoj moram da shvatim da ljudi ako i zasjaje, to ustvari nije sunčev sjaj, to je samo svjetlost munje, jer duže od toga ljudi su zaboravili kako da zasjaje, udar groma, pustoš i pustoš koju ostavlja iza sebe svaka oluja. Sada imam ulogu treptaja. Ničeg što živi duže. Toliko je meni mučno u ovu noć ući, toliko stomak hoće da se otme kontroli, ne želeći da provari sve što sam mu priredio, toliko je strašna ova oluja da se čak i najbliži, da se čak i najmiliji, čak oni koji se, kad sam ja u pitanju ne boje ničega, čak se i oni sada plaše, da ciknu, da trepnu naglas, da odjeknu kašljem, da zasviraju pogledom, i tako prekinu tišinu. Tišinu koju je donijela oluja. U ovo malo bistrog, odabranog tako da bude bistar, bistrog života, slušao sam kako olujama uglavnom daju ženska imena. Sada mi je jasno i zašto.
Gledam u teške zidove ove lijepe ulice, od koje se odbija eho svakog mog koraka, odjek svake moje misli, i surova realnost svakog mog pogleda da je zid jedino što mi pogled zaustavlja. Da li postoji iko, pa evo i ovaj ludi čovjek što ga sretoh nevoljom, usput, dovoljno lud da prekine ovu olujnu tišinu, jer sve dok duša šuti, mene ovaj ožiljak peče. Pa ima li iko da taj ožiljak previje, pa ima li barem kakva životinja da se uz nju prislonom, kakav pas sa iskrenim njuhom, što će mi odigrati ulogu najboljeg druga, još jednom, kad ga nemam, kad mi treba, kad se život naprosto šprda sa mnom govoreći mi da sam bio upravu kad sam šutio, i smijući mi se u lice. Jer nema. Nema ni psa. Ni čovjeka. Ni insana. Ni hajvana. Eno i onaj luđak pređe na drugu stranu, vidio je da mi se duša zaklela na šutnju, dok se ne osjeti pogodan trenutak da duša vrisne, srce izdrži, a oči popuste. Čovjeku kad oči požele da popuste, nikog nema da pridrži, da se zaustavi, da poznata vrelina obraze ne opeče, da se ni na jedan ožiljak ne nasloni. To je odredio Bog, to nam pokazuje život, tome nas uče ljudi, to nismo znali kad smo se rodili. Gledao sam, evo da već ispričam historiji, neka zna da nije najpametnija, jer ovo joj još niko nikad nikom nije ispričao, tako mi Boga, i neka zna da je ovo istina, sve do u dah koji sam udahnuo dok sam svjedočio, pa evo prepričavam. Gledao sam jedne prilike, kad je sunce već bilo skoro na zalasku, gledao sam pe'šestero djece kako se doslovno bore kako da fantastičnu igru prepunu zaokreta strašnije prekinu, svojim iskrenim suludim pokretima, skokovima, pauzama, trčanjima, da se čovjek živ prestravi od muke gledajuć' ih a želeći im najbolje, i čovjek u dilemu padne jel bolje igru prekinuti pa vidjeti najtužnije oči na svijetu, ili igru posmatrati dok je neki bol ne prekine, pa vidjeti najuplakanije, najvoljenije oči na svijetu, kojima se ne može pomoći, jel bolja trauma od "Ne možeš", ili ljubav od: "Dođi, zagrli, prestat će, prestat će, eto prestalo", jer bolno je jedno i drugo. Samo u jednom zaboli duša, i tu više ne možemo doprijeti, a u drugom zaboli koljeno, lakat, nos, noga, ali srce je pod kontrolom, duša je ispunjena, ljubav tu svira, nema potrebe za jačim stiskom, nema potrebe za ljućom facom, dovoljan je samo zagrljaj. Čovjek kad je mali, treba mu samo veliki čovjek da mu bude sve i utjeha, i gnijezdo, i ljubav, i sreća, i odgovor. Čovjek kad je velik, treba mu samo mali čovjek, da mu pokaže sve, i sreću, i utjehu, i razlog, i adresu, i epicentar ljubavi, i nadu, i pokajanje. Šta će bebe bez ljudi ? Šta će ljudi bez beba. Život je prokleto drzak.
Gledam tako, igra se njih nekoliko svak svoju fiziku izmišlja, svako se svojom matematikom zabavlja, i jedna brižna majka na tren zaustavi taj voz radosti, povišim tonom pozvavši jednu "lokomotivu" da dođe, popije svoju dozu soka, pa nek se igra nastavi. Svako pohrli svom gnijezdu, majke raširenih ruku, iskazanih zuba, u tom momentu najjače osobe na svijetu, za njihove bebe, hrabre vučice života, dočekuju svoje najveće sreće i radosti. O kunem vam se život se s nama igra, kao vjetar sa perjem. Pogledajte kuda nas je sva pobac'o. Svaka sreća u svom gnijezdu, ali iz jednog gnijezda se čuje jecaj: Čuju se tihi krikovi, razumljivi samo njima, malim ljudima, iskrenim ljudima, nesvjesnim ljudima, neiskvarenim ljudima, poštenim ljudima, sretnim ljudima. Jedna beba jeca. Ni najveći monstrumi to ne mogu danas ignorisati, a kamoli ljudi. Bebine oči popuštaju. Kad ju je "zmaj" njenog gnijezda, vučica svih njenih borbi spustila na zemlju, ispustila iz zagrljaja, ukazala se jedna rana, da li simbolična, ili ipak samo bolna ne znam, ali beba je jecala. Tiho, iskreno, ne znajući jel gore da prekine igru ostalih, ili da ih ne obavijesti, jer mali čovjek ne zna, i to ga plaši, ali se ne boji da pokuša, i strah od pogreške ga ne plaši. Primjetio sam nesvakidašnju scenu, primjetio sam epsku plimu, moju sopstvenu oseku iz maštanja posmatrajući dječiju igru u parku, i spuštanja mene od strane nekog čudnog, na oko meni nevidljivog zmaja mog gnijezda, vučice ili vuka mojih ovdašnjih borbi, primjetio sam nešto zbog čega se malo više plašim svog i našeg posljednjeg dana, sa vječnim pitanjima jesam li mogao bolje.
U žaru žara, u žaru igre, u žaru veselja i borbe za sretnije, u žaru pobjeda, fizike i smijeha, te moje idolske kreature, ti moji mali heroji, od kojih skoro ni jedan ne zna sastaviti dvije kako treba još uvijek, oni čine mitski korak, pokreću svu svjetlost u mojoj glavi ka svakom svom narednom koraku, čaraju moj um i otimaju moju pažnju: Kreću se. Polako, vukući za ruke svoje zmajeve, svoje vučice svih borbi, odgovora, svoje vučice života, svoje majke, i jedna po jedna, beba, počinju da ignorišu svoju sreću, smijeh sa svih strana, i sve i jedna kreću znatiželjno iskaljenih očiju prema onoj jednoj, onoj koja jeca. Majke se zgledaju, ali nemaju ni vremena, čudo je u procesu, ne doživi se svaki život tako nešto, bebe vuku sve jače, svaka fizika, svaka nauka, svaka predrasuda, sve pada u vodu, i u roku od treptaja i pogleda, sve su tu, gledaju onu što plače. Šute, jer ne znaju. Ne govore, suosjećaju. I onda, slijedi šok. Slijedi mojih bezbroj pitanja: Trgaju se sve iz ruku majčinih, trgaju se silama prirode, trgaju se iz "kaveza" ljubavi, i zagrljajima prave krug oko male bebe koja jedina plače, jeca, koja jedina ne može biti sretna kao sve ostale, one prave krug, grleći nju, šute, gledaju ni u šta na tren, i gle čuda...
Plač se od njih više ne čuje, oni slušaju ? Oni čuju da plača više nema, ne čuje se, ne odjekuje parkom eho njihove trenutne jedine i najveće boli, oni shvataju. Jedna, onako najbudalastija prozbori neko upitno he-he ? I uslijedi salva, he, he-he, heee hee heeee, heh -eheheh , uslijediše osmijesi, uslijediše skakutanja, uslijediše zagrljaji, igra, radost, sreća, veselje, ljubav, pogledi onih raskolačenih očiju, uslijediše i čudo i pitanje i odgovor i strah i strepnja, i jeza, uslijedi sve. A bebe odoše same, da se igraju dalje, u punom sastavu. Ostadosmo mi ljudi. Nikakvi. Kukavice, bez moći da se pogledamo, bez snage da shvatimo, bez hrabrosti da prihvatimo. Mi ljudi se plašimo jedni drugih, bebe se plaše onog što boli jednu od njih. Mi ljudi smo spremni da rastavimo bebe, njhovu igru, bebe su spremne da nas jedinim oružjem kojim mogu, šarmom, pobjede i nestanu poput vjetra ispred nas, tamo gdje jedino oni žele, u svojoj igri. Nije manja ona bol, one bebe, koliko je veća ona ljubav onih pet šest njih ostalih. Nije ništa pametnija ona jedna mala lijepa glavica, koliko je oštećenija svaka od onih velikih. Zaplakao sam u duši gledajući taj prizor, i evo ga pričam večeras papiru, neka on šapne historiji. Ona svakako nikad ništa ne voli da sazna naglas. Ja ću dalje tihim korakom. Istim kakvim sam otišao od onog parka, misleći da će mi bebe pomoći da zaboravim neka neodgovorena pitanja, a ustvari, one mi postaviše samo bezbroj novih...
Šta se dešava danas s ljudima ? Gdje smo jedni drugima kad nam trebamo ? Gdje smo to mi gledali kad nas je isto sunce grijalo ? Vjerovatno ko ima veću sjenu, ili bolji hlad ? Gdje smo to mi željeli da odemo nasamo, kad smo imali najljepši plod voća, da ga podijelimo sami sa sobom, dok bi bebe i jednu krišku jabuke, djelile jedna s drugom.. Koje su nas to vučice, koji su nas to zmajevi iskvarili, koja gnijezda su postala previše neudobna i prepuna trnja, koje su nas sjene previše uplašile...
Ja sam gledao ova mala stvorenja, a kad mi je jedno veliko stvorenje ušutkalo dušu privremeno, osjetio sam potrebu da potražim svoje drugove iz parka, onog istog gdje smo prve ožiljke fizičke zaradili, ali nam duše nisu bile oštećene, nisu bile obrađene imali smo samo ljubav jednih prema drugima, i nju ništa nije moglo pobijediti. Otišao sam tamo, ima i park gdje je bio. Imaju i slični zvukovi koji su bili, ima mraka, ima svjetla, ima komarca, ima neba, ima zvijezda, ima škripe, ima pijeska, ima trave, i zvuka trave kako raste, ima i ona zgrada što je uvijek smetala suncu da nas po cijeli dan obasjava, sve je tamo, svega ima, ali ni jednog čovjeka.
Jel nezahvalno od mene što ih očekujem, ili od njih što ih nema ? Jesam li ja imao bolje pa ih se sjetio kad mi je ponestalo, ili su oni pronašli bolje, pa zaboravili da uvijek jedan od nas mora dežurati kao čovjek tu, ublizu ako kome ne daj Bože ustreba, ko sad meni ? Neko je nezahvalan, a ja nezahvalnost ne volim, čak je što više proklinjem, i što više osjetim taj miris kraja života, što ga svi osjetimo svakim danom sve jače, sve više volim silne mirise krema za bebine osjetljive kože, a mrzio sam kreme i tada. Mrzim ih i danas. Ali mi i sve više nedostaju. Kreme su bile tu kratko. Sreće su tu bile još kraće, evo baš tu u tom parku gdje danas stojim sam, kao iskusan, a nisam bio sam, kao neiskusan, i sreće su tada bile prekratke, ali prejake da se zaborave. Ja se danas, onako sam, sam za sebe pitam: Da li je bolje biti iskusan, ili sretan ? Jer tako mi dječijeg osmijeha, sve mi se više čini da to dvoje skupa ne ide. Možda je do mene, nisam ni naspavan, možda do onog opojnog mirisa kraja, koji nikad ne da mira insanu, ne znam. Ali znam, da bih volio da sam i zahvalan na samo jednom zagrljaju, na samo jednom osmijehu, na samo jednom guranju svih svojih tadašanjih najvećih drugova a tako malih, ni govoriti nismo znali, samo se smijali, samo ljubav pružali i ljubav primali, tako mi Boga volio bih da sam zahvalan i na tome svemu, da ne tražim nikad više da mi se ponove te najljepše životne predstave, sve sam spreman da potpišem, jer su me k'o čovjeka naučili da je bitniji moj potpis nego zagrljaj, bitnija je šarka moje ruke, nego brava moje obje ruke oko nekog, jer mi se prokleto gadi sve to skupa, i sve bih to duše mi poklonio prodao, samo da danas u svom parku nisam sam. Jezivo sam. Prokleto sam. Tišinski sam. Neprogovorljivo sam. Mrtvo sam. Čak i onaj miris životnog kraja je vjetar kurvin sin otpuhao, i on je otišao. Kad je čovjek sam, tek onda zaista vidi koliko ničega oko sebe nema. Od Boga je. Za ljude je. Jel moglo da se izbjegne ? Moglo je. Jel bilo bolje izbjeći. Bio bih slabiji. Od milion pitanja koje mi bebe natovariše onog jednog dana, i ovo mi se mota po glavi: Jel bolje biti jak sam, ili ranjiv s nekim. Ako pitate bebe, najbitnije je imati kome bravu oko tijela rukama napraviti. Jer čovjek kad je sam, duši mu je dosadno. I najkreativnijim umjetnicima treba jal cigara, jal čašica. Samo da se duša zaigra. A ja sam, budala, od svih poroka odabrao ljude. Zato mi tako nedostaju. Prokleto bolno nedostaju.
0 comments:
Objavi komentar