Ono čega nema

Dok me s ljubavlju i spremnim riječima isprate u laku noć, ja se odvažim i pustim da se svjetla pogase da pomisle da su upravu, i da ću ja kao i oni da spavam. Ne znaju, nenaučeni da ja često ne spavam upravo zato jer svi oni spavaju, jer kad po ovom najmističnijem životnom obliku bivanja, jer kad po ovom najcrnjem izražavanju sile i moći svih nebeskih sila i najglasnijem dokazu da protiv tišine ni jedan čovjek ne može, jel šuti gotovo je, jer u takvom okruženju, kad niko ništa, ja volim da nešto. Imam tišinu, a nemam ljude. Ja već dugo u svojim molitvama zahvaljujem na tome. Iako je Bog preporučio da se kad čovjek bez umjetnog svjetla ne vidi, ustvari tada da spava, ja sam odmetnik od preporuka, nikada mi ništa nisu značile pa tako i ova, jer u nekim od svojih noći, učinio sam više, nego za sve dane koje pamtim. Noć je magična. Zamislite samo tolišno ljudi kolišno ih možete vidjeti kroz prozor kad pogledate, pa kroz zidove, ono kol'ko vaš horizont tada dozvoli, odokativno saberete, i toliko duša, toliko jezika, toliko mozgova, glava i srcadi, toliko njih diše tako tiho, da ih i ne čujete, pa evo i ovaj komšija što hrče ko turbina u hidroelektrani, u magiji noći odjednom prestane, i svi oni skupa su tu, žive, srca su svjedoci, rade punom parom, a niko od njih ne smeta, ne kvari tišinu, ne ometa crninu, ne remeti ni glasom ni stasom ni nedjelima. Eto zašto me fascinira noć. Eto zašto ja pustih one najbliže noćas, da me isprate, a onda se okrenuh na drugu stranu, kad sve utiša, i nesta i najtišeg zvuka njihovog odlaska, i odem u noć, odem u snijeg koji je još nenačet, da ostavim tragove koje će ubrzo prekriti novi snijeg, mravlje uporno, polako, i pošteno. Moji tragovi će biti i proći, ali moja lekcija i moje fasciniranje magičnom slikom kada hodam tamo gdje još niko nije, nikad neće proći. Nikad jer ostavljam ih u riječima, ja ću umrijeti, i svi će umrijeti, i snijeg će se istopiti, i sunce se izaći pa zaći, ali riječi će ostati. Riječi nisu ništa drugo nego drsko i vješto prenošenje sa onoga koji je pročitao onome koji čita, na onog koji će pročitati sutra, i odat ću tajnu zbog koje mi se riječi možda naljute, ali riječi žive samo dok se čitaju, i uvijek su kod nekog drugog, i dok su te riječi žive živim i ja, u njima svima, koji su pročitali, koji čitaju i koji će čitati. To je samo jedan obični posao svakog autora, ali nadaleko težak, jer neki ne znaju ni čitati ništa, većina ne zna čitati nešto vrijedno, a mala manjima tek zna napisati nešto vrijedno čitanja. Vrijedno da natjera one što ne znaju, da nauče da čitaju. Zato je autor autor, a ne "kopirač". Ja tako započnem tu svoju magiju riječima, odašiljem poruku onima, samo onima koji nekada slično ili isto osjete lupanje srca u momentu kad se okrenu iza sebe i vide samo svoje tragove. Ako još snijeg pada pa mogu vidjeti kako tragovi odlaze u prošlost, e onda je to jedna od poruka života, meni vrlo jasna, čak i po ovom mraku: Bez obzira koliko duboko zagazili, svi tragovi na zemlji vrlo lako mogu biti prekriveni, kad da nikad niste znali ni hodati. Međutim, koliko god se duboko ili plitko uvukli ljudima u duše, nikada ništa to ne može prekriti. Ljudi imaju naviku da vjeruju da će zaborav donijeti pomoć, a ustvari to nije ništa nego parkiranje sadašnjosti u prošlost, ali ne i brisanje. Evo, možda samo zbog snijega koji mi je prekrio glavu, ali ja vjerujem da ljudi ništa iz prošlosti ne mogu obrisati. I ništa nije dovoljna kazna niti dovoljna nagrada. Jer onda bi svaka nagrada trebala da ima 7 i više milijardi oblika. A opet, svakog čovjeka sitnica učini svemirski veliko sretnim. Život je mudriji od ljudi, tako mi Boga niko mu primirisati ne može. Kad sam spominjao i odlazak, još jedna od životnih poruka mi sine u glavi: Ljudi ne treba da odlaze. Jer što su dalje, čovjek ih manje čuje. Manje ih i vidi i na kraju ništa. Šta će čovjeku ljudi koje ne čuje ne vidi ne osjeti i ne grli ? Može ih samo još u snu dozivati, ali i to blijedi, i nakon nekog vremena, čovjek ljude ne može ni dosanjati. Upoznao sam ljude kojima je to podobro oštetilo srcad, jer nisu željeli da puste, da neki insani u njima izlape. Nije to bol koju riješi inekcija. To je jedna od onih bolova koje ne riješi ništa i niko. Samo čovjek sam sebi crta lekciju na tabli života svaki dan.
I dok mi misli uveliko igraju utrku s preponama, sjetim se kako me oduševljava ta pojava tolišno malo snijega a tako puno lekcija. Prije nego što je ova noć poprimila emotivni socijalni oblik, išao sam da trčim. Da istresem iz sebe sve što sam mislio da mi ne treba. Da su to ljudi izmislili, da se umom može trčati, svako jutro i svako veče bih trčao, po dvaput, ne bi li um očistio ispraznio. Zapušteno to, napunilo se koječega i kojesvačega, pa više teret. I razmišljam tako da mi noge lupaju o asfalt, a onaj snijeg oko čizme, one teške, nepropusne, dobre čizme za moje noge, ružne za tuđe oči, skoči snijeg oko nje, a ocrta se trag. Pri povratku već vidim da tragova nema. Kako čovjek može vidjeti nešto čega nema ? Pa tako što zna da je nekad bilo tu. Eto, ja recimo nije očima, ali opet vidim da neke ljubavi nema. Znam da je bila tu, i ožiljke imam, više je nema. Znam za neke ljude da su bili tu. Više ih nema. Svi razmišljaju o onome što vide. Ja nekako um više zaposlim gledajući u ono što ne vidim, videći to, što čovjek ne vidi. Ako iko ikada posumnja u čovjeka, neka mu to bude na pameti, da je čovjek jedino stvorenje koje može da vidi nešto čega nema. Dok većina gleda u livadu i razmišlja o praznini, ja vidim samo početak grada, ljude koji u njemu hrli da iskoriste momente, ne znajući koji će se pokazati poslije da je bio momenat sreće, životinje koje čine prirodu prirodom, vodu koja žubori i teče, stvaranje koje uljepšava, i prirodu i okruženje i ljude, i stvara ljude, a ne neljude i bolesne umove. Ja sve to vidim tamo gdje većina ne vidi ništa, i pitam se samo jel do mojih ova dva oka, ili je to do duša, jel nekom to dao Bog, ili sam ja pokupio s nečim što sam pojeo, i prije sam se bojao te različitosti, ponekad me i koštalo to poneke sreće ili društva, ali je sve to prestalo. Sad sam samo pametniji, pa uživam u tome.
Razmišljao sam i o tome šta me to fascinira, šta me tjera, šta me motiviše da napravim i jedan teški i brzi korak naprijed još, jer čovječiji gledano, pahulje u očima, u jeku borba između pahulja i suza, nepropustljiv nos kroz koji se više ne može ništa, a najmanje disati, mokra odjeća od prve do posljednje, zastrašujući pogledi od svega što može gledati, bolna duša koja pati jer se slijepo crijevo lijeno javlja da mu ne odgovara tempo, a um šapće non stop: trči brže, sanjaj više, budi teži na zemlji, i ja tako kao veliki brod prepun sukoba, i to sukoba i borbi u toku, idem dalje, kao sunce što izlazi i zalazi, udišem i izdišem, ponekad se prepadnem da ću pasti jer snijeg uveliko pada i otežava mi, čak i psi sakriveni ispod kišobrana svojih vlasnika, a na mojoj kapi dva tri centimetra snijega, na mojoj duši pečat neuzvraćena ljubav, na srcu upozorenje odricanje svršeno a u glavi milijardu borbi, ne bil se o onoj najtežoj više uopšte ni razmišljalo, i pored svega toga ja dalje mučim konture svog broda kroz oluju emocija i razumnih atentata, i pitam se što li Bože, kad od 9 ljudi koje sretneš skoro 10 misli da si pobudalio, jer i dio mene misli tako? I onda mi se ukaza. Kročim stazom kojom niko nije kročio i u tom trenutku me to čini izvanrednim, naučnofantastičnim a ljudima, pošto većina njih ne vidi nešto čega nema, ljudima sam budala jer ne vide moje silne pobjede iz svih tih sukoba sa palube i krme broda, i idem dalje ne posustajem čak i kad počinju da vrište unutrašnje poruke, i kad stanem kažem sebi: uspio si! A ljudi me i tad pogledaju, i opet ne vide o čemu pričam. Hvala Bogu velikom što mi je dao dar da vidim nešto čega nema. A i ono što vidim kad je to između mene i ostalih ljudi, to znamo samo oni i ja, svako ponaosob, s tim što oni sumnjaju, a ja znam, i to je jedina razlika. Ako mi dozvole ja im pokažem, pa ih usrećim da ne vjeruju da je to na zemlji ta sreća, ako mi ne dozvole, ja im samo poželim da nikad više tako nešto ne propuste, jer šta ja znam; možda ja nisam jedini koji zna usrećiti do suza, baš onda kad su suze bile tu iz drugih razloga, pa ja već iskoristio priliku kad se plače, nek se na kraju plače od sreće. Možda to još neko zna, a da ga ja ne znam. Jer meni moje suze recimo nikad niko nije uspio preusmjeriti, ali je možda moja uloga takva, a tuđa neka druga. Jer ja drugaima jesam. Zapravo skoro ništa nikad drugima nisam uradio sem to. A volim to. Nije mi mrsko, jer od svih ljudskih navika, mislim da bi jedna trebala biti zakonom naređena svima: služenje drugima. Solidarnost je najveće planine u livade pretvorila, najteže ratove u mirove ugasila, najveće poplave pobijedla ne dozvoljavajući da pojedu i ljude i neljude, i tako dalje, o solidarnosti samo najbolje. Kao da je mrtva. A baš tako ponekad i osjetim, nećete mi zamjeriti. Ne treba kukati i jadikovati, nego iskorištavati svaki dar koji nam je Bog dao, pa čak i ovaj da ljude držimo budne u gluha doba. I shvatim ja skoro na samom kraju, šta mene motiviše da pravim sve teže korake: Pa ljudi. Kad god naiđu ja ubrzam, kad god ih primjetim, ja dam i više nego što bih dao, da njih nema. I shvatio sam da sam najbrže u životu istrčao neke rute u gužvama. Ne znam jel mi podsvijest želi reći, što manje s ljudima hodaj, s njima samo budi pored, i u zagrljaju kad zatreba, ali svakako ću tu lekciju morati stotinama puta ponoviti da bih vidio šta mi život hoće da kaže. Mislim da sam spoznao novi oblik sreće, jer u svemu pa čak i u težinama, pronalazim inspiraciju. Ako mi mnogi zavide, oprostite, ja nisam to ukrao. Učinio sam samo tolišno da sam dok ste vas većina sjedili u toplom domu, obukao tešku odjeću i obuću, i dok su svi bježali unutra, ja sam istrčao van, i trčao trčao i trčao, dao priliku da mi se ukaže nešto dobro. I sad, kad malo bolje razmislim jasno mi je, svako moje trčanje, a bilo ih je više nego rođendana sigurno, donijelo mi je nešto novo. Zaista i jedno obično trčanje čovjeku može mnogo dati, samo ako je spreman da traži bilo šta.
Ova noć osim što je snijegom prekrivena magična je na još jedan način, ili zbog još jednog razloga, kako ko voli da razumije. Donešene su teške odluke, odreknuta su teška odricanja, čuto je preteško za slušati, viđeno je neviđeno, nekada blisko, neprepoznatljivo, noć je donijela štošta. Ova. A zar je ispraćena ijedna noć koja nije donijela štošta ? To najbolje znaju da nije, oni koji najviše služe ljudima, hitne službe i pomoći. Nije li to čudno, kad svi spavaju, najviše rade oni koji treba da štite ljude. Po nekoj logici nemaju od koga da ih štite. Evo recimo po realnoj logici, ako uvedu policiju za otimanje pažnje, ja ću vjerovatno biti uhapšen prvu noć. A i neka ću. Neka me i zatvore ako ne smijem da poklonim ljudima barem par riječi, jer par zagrljaja ne mogu, i kad me zatvore ja ću opet pisati. Ako ne budem imao po čemu, pisat ću očima po nebu, pa kad zaimam samo prepisati, jer prevelik je grijeh pustiti da dobro nikada ne ostane zapisano. I svako dobro mora biti zapisano. Barem negdje. Barem nekad. Jer će sigurno biti pročitano. Barem od nekog.
Meni je ova noć posebna i po njoj. Njoj koju gledam već dugo, i noćas sam je po prvi put možda vidio kada nije bila tu. Nisam vjerovao da je to moguće i sa ljudima, mislio sam da samo ljudska vrelina koju osjetite kad vam se primaknu ustvari čini te ljude zanimljivima. Možda sam i mlad, možda i star, ali naučio sam: nije ljudska vrelina to što čini toplotu kad nam se približe. To je ustvari naša vrelina. Znam dobro jer ona je tu samo kad ih mi približimo tj. dopustimo da nam priđu, a ja sam dopustio da bude pored mene, i tad kad je bila daleko, u toj silnoj masi ljudi oko mene, ona je bila tik uz mene, iako je niko nije vidio, a ja sam osjetio vrelinu, i sve je postalo nevažno, i manje bitno, sve sam samo proživljavao, a ne doživljavao, jer sam se ukazivao sam sebi tamo gdje je nema. Bio sam sretan zbog nečega što nije ni bilo tu. Zar to nije vještina luđaka ? Ja se već odavno ne uvrijedim kad mi kažu da sam lud, naprotiv. Izuzetno sam ponosan kad to čujem, čak im se zahvalim osmijehom, svejedno što većina ne konta. Ljudi ne kontaju. To je po prirodi, jer da kontaju sad bi recimo njih troje bilo tu iza mojih vrata čekalo da ih zagrlim jer meni to treba, a šesto bi čekalo da ga zagrlim, jer znam da njemu to treba. Ali onda ne bi bilo ljudi, vjerovatno bi bili savršeni ljudi. Ovako još uvijek ne.
I od svega što me život onako počasti u ovom danu, za koji sam mislio da će imati bezazlen kraj, najviše me i dalje fascinira upravo to: viđenje onog čega nema, sposobnost čovjeka da se odrekne živog, u korist onog što je samo u mojim očima, jer onaj živi to često pokvari, prečesto da povjerujem da će doći bilo koji, i da neće to ponoviti. Zato, počinjem sve više ljude da parkiram u svojoj glavi, po svojoj želji, a ništa mi toliko nisu puta hvaleći me rekli, kao kad su rekli da vozim magično, nedokučivo, ali i neobjašnjivo. Pa kako da se i objasni ljubav kad ruke obuhvate nešto što ne može rastaviti ni bolesna duša, ni čelični lanac. To je onaj trenutak kada vi i ono čime upravljate postanete jedno, i bilo ko da vas zamijeni ne bi bio ni obična vaša kopija, a kamoli dostojna. Opet to nije ni do čega drugog nego do mene. Ja svu svoju ljubav usmjerim ka tome, i to ne može da rezultira loše. To je kao nepisano pravilo u životu. Sve za šta sam znoj cijedio iz krpi, i krv propljuvao i prste ogulio, donijelo mi je ustvari samo to, sve što imam. I to je tako. Ne bježim. Čitav svoj život sve to radim sa ljudima, malo u podsvijesti, malo u realnosti, i uvidio još davno, najbolje je ljude upoznati malo, tek onoliko kad izgovore svoje ime, staviti ih u svoju glavu na njihovo mjesto i ne dat im da se miješaju. Jer svaka naredna sekunda, svaki momenat, trenutak, pogled.. upropastit će sve to. Ljudi reaguju u trenucima, ne u budućnosti ili u korist. I to ih redovno košta. Koštalo je i mene, pa ne reagujem. Nekad reagujem čisto iz zabave, da zabavim i sebe i ostale i svoje srce i tuđe bolesne umove, ali sve skupa bezvrijedno pažnje. Zabava je samo u potpunosti posvećen trenutak osmijehi i ničemu drugom. Zabava dugoročno nikada ništa nije proizvela, s tim da kažu da osmijeh produžuje život. Sreća, poslije i pored svega i dalje znam da se smijem. Dugo ću živjeti, to je evidentno, ali neću umrijeti prirodnom smrću, to sam i više puta odabrao. Da to tako pogrdno ne zovu, hodao bih na jednoj nozi. Dok većina vozi na četiri točka ja uživam vozeći na dva, smijem se pri tome, i dok većina hoda, ja trčkaram žurim. Zabavljam se sa životom, i sve dok mislim da ta veza traje, znat ću da se smijem. Kad raskinem sa životom, moja tuga će potopiti mnoga mora sreće i ljubavi, srca ljudi koji su pronalazili inspiraciju u meni, i dat će život, donijeti svoj sud, izraziti nezadovoljstvo mojiim nezahvalnim činom, i reći nećeš više. Znao sam mnoge vrsne životoborce kojima život nije oprostio što su ga ostavili. A nekad čovjek mora da ostavi. Nekad da bi znao šta je imao, da bi znao šta nije imao, da bi saznao šta želi ili ne želi, ali mora.
Ja ne želim da ostavljam. Donio sam odluku, i sad se već vraćam kući, snijeg opet samo snijeg, mojih tragova ni u sjeni, i pomaže mi sve to. Ljude prestajem da pokušavam realizirati. Svaki je čovjek investicija sam po sebi, ali sada se okrećem kolekcionarstvu. Kao i svako kolekcionar biram samo najbolje, najvrijednije, i pokušat ću takve ljude da uhvatim za ruku barem jednom, momentalno im otmem energijom svo dobro koje tada budem mogao osjetiti, i takve ih parkiram u svojoj glavi, u svojoj kolekciji neprocjenjivih, jer sve ostalo što im omogućim, svakim svojim korakom, komentarom, bezsmijehom, znam da će unišititi. Slabi su na destrukciju. Slab sam i ja sam, i samim ovim činom, ovom odlukom, prividno uništavam nešto lijepo, za što se još nije ni tvrdilo javno, niti se smjelo tvrditi, niti se priznalo, niti svašta, ali ja, samo ja znam da jeste bilo, znaju i oni, ali ja sebi priznam, a oni uglavnom nemaju ni mogućnost ni hrabrost, i u suštini činim nadljudsko djelo, po težini i veličini, jer zamislite kakva je sreća čovjeka kada zna da je u nečijoj glavi super, da je njegovo mjesto tamo rezervisano, i to samo tako kao najbolje moguće izdanje koje može da ima. To je neprocjenjivo bogatstvo, i znam da će mi svi pametni i svi koji se opamete umovi na kraju biti zahvalni, na tome. Na nečemu čega nema, a vidi se. Duše vide, džaba očima treptanje. Dobrodošli u moju kolekciju dobrih ljudi. Svi ste tu isti, baš zato jer ste različiti, svako naginje na svoju stranu, a ljudska posebnost nikada neće moći biti izmjerena, i samo ili je ima ili je nema. Biram vas, vi je imate. Laku noć, mili moji primjerci.