Ja, vatra ( About me )

Iz nerazumne potrebe, radi luksuznog zadovoljavanja besmislene strasti, čeifa nastalog preko noći, u paklu opasnosti od pogrešnog shvatanja ja izdvajam svoje vrijeme kojeg nemam, da opišem nešto, neku sliku, rijeku, čar, životinju, objekt ili nebesko tijelo, da ga opišem toliko dobro, da vi shvatite šta ćete vidjeti sutra, kad pogledate u mene. Nisam star, a nisam uopšte ni mlad. Samo poneki papir, uništena čisto bijela hartija svjedoči o nekoj mojoj prošlosti historiji, obraćanju nekom, nekoj mojoj budućnosti, slavi predosjećam.
Razum mi sada govori da griješim, ali ponekad volim osjećaj emocija koji je toliko lijep kod ljudi, da se rugam razumu i prepustim onom što volim, na sveopšte zadovoljstvo i korist svima, a najmanje sebi.
Neopozivo svjedočim da nisam ni nalik ni jednom genijalcu, i baš me to čini jednim od njih. Ništa što vidim ne prihvatam tako, nego smatram da je to lako i da baš ja odabran od nekih mojih dubokih uvjerenja koju ne mogu hvala Bogu kontrolisati, mogu to bolje. A ništa što sam pokušao do sad nije ostalo isto kao prije. Hvala Bogu. Razlikujem se od ovih živućih kreautura oko sebe, najviše po jednom, najmanje vidljivom. Dok njima riječi ponekad postanu spas u posljednjem trenu, kad ne znaju šta da kažu, meni riječi ponekad postanu izazovi i početak svega, kad želim puno toga da kažem. Mozak mi radi na takav način da kad vidi riječi, zamisli tekst, koji znači puno dublje, mnogo jasnije, bitno ljepše i osjetno značajnije značenje, samo jedne, već spomenute riječi.
Ja sam 23 put svjedok vremena, i još nikako da se na to naviknem, ne dopada mi se, ta uloga pred porotom u kojoj moj iskaz skoro da i nije bitan, jer kao i Ti i ja živim u svijetu, u sudnici u kojoj Bog radi ono što želi, ustvari što zaslužimo. Nije bitna moja završna riječ, ja najčešće sve kažem na početku jer životom naučen čekajući smisao predstava do samog kraja, glavna poenta mi je uvijek promicala jer je bila na samom početku.
Evo ovaj najopasniji tekst koji ću ikada napisati, ne ostavlja mi mnogo prostora za razmišljanje, vjetrovi koji mi moždanim vijugama huče, galame da ne razmišljam previše, ustvari nimalo, jer tek tada će ovo nešto, ovo bure riječi, naizgled tako jednostavnih već odavno viđenih, a ustvari po prvi put ovako povezanih, izgledati nešto. Burno. Dobro, loše, kad se račun plati i ponese sa sobom, nekom ostaje bogatstvo a nekom samo papir, a kako je jelo bilo? Kad se plati nije više ni bitno. Ko pojede pričat će.
23 godine sam se bojao zmije. Dapače, u životu se bojim samo dragog Boga, vjernik sam, ali oni zemljani ljudski svakodnevni sitni strahovi... 23 godine sam se plašio zmije, budio se ponekad preplašen od ugriza, od davljenja pitona. I nikad nije bilo ljudi da me spasi, a evo u 23-oj sam hvala Bogu naučio da su zmije pitoma društvena bića, koja vole da se foliraju na suncu, provlače kroz grančice igraju se, naprosto predivna stvorenja u odnosu na ono što su ljudi. Ne znam jeli to danas ili je tako bilo vazda, samo se kao i danas prikrivalo dobro, ali .. ljudi su najgore životinje. Zmije ne napadaju. Zmije se samo brane, i vole sunce. Ljudi.. ljudi napadaju, ali nemaju hrabrosti da se brane, otrovni su kad napadaju, ali kad im se neko suprotstavi onda se sakriju, bolje nego zmije, veća kamuflaža. Velike kukavice. Ali i ljudi vole sunce. Ostat će na nekom da istraži tu vezu.
Ja ne baratam ljudima, ja baratam njihovim razmišljanjima, nisam majstor fudbala recimo, ali sam majstor da predvidim gdje će koji igrač krenuti, kako razmišlja, i već sutra sam u glavnoj partiji tračanja, uglavnom opisivan magično, a ustvari samo šutnuo loptu, tamo gdje niko nije htio da ide, pa ispalo da imam pas za spas, a ja se samo smijem. Ljudi su u mom životu uvijek ulazili bez kucanja, i vremenom sam se na to navikao jer vjerujem da koliko god se ja nalazio zatečen i iznenađen, dovoljan je momenat da to isto postane njihovo iznenađenje zatečenim i viđenim,a moja prednost, njihov problem, moj početak, što ustvari govori da su me žarili i žarili najprirodnijom žarom, i vatrom i trnjem, dok nisam postao spreman na sve. Od svakog. Zato glasno izražavam ovo svoje mišljenje, za koje nema svaka budala privilegiju da čuje, da ponekad ljude treba i pustiti da vjeruju da su zatekli ono što nisu smjeli, da su oni ti koji upravljaju situacijom i da će se moliti da oni ne progovore, a oni će progovoriti naravno, i pustiti ih da vjeruju da su oni glavni igrači, i sretni napuste mjesto zločina, zločina koji ne postoji jer to je bio samo film. Snimana je scena: novi fol, nova budala. I tek kad se ljudska usta nahrane, onda čovjek može s mirom započeti i privesti kraju posao.
Ja pustio svakog da vjeruje da ne mogu ništa bolje napisati od joooj Bože jest dobro bit ja, a onda evo uhvatim naliv pero i kažem duši piši... moleći Boga glasno u sebi da bilo šta izađe na papir pa makar i glupo. A duša evo piše....
Jesam ja pročitao davno i da je nekulturno da se ne upoznamo, ali šta ću vam ja govorit o sebi. Evo radim non stop, crkoh, jezero znoja potroših, djela i djela iz dana u dan, sve radim, satrah se, ko da plivam uzvodno u rijeci, duša mi na nos hoće izaći, nebil' šta god ostavio da govori za mene, i u toj silnoj borbi, čovjek se dvoumi da li da iza sebe da ostavi pećinu, pa da godinama odjekuje, iz mraka tame, glasno i daleko da se čuje, ali pomislih strah ljude mraka, osudit će me badava ni duši mi mira nema, pa onda da ostavim neko svjetlo da noću sija, ko kak'a zvijezda, a gdje ću reko i tako pa da im mira u snu ne dam, da me danima i noćima proklinju. I dok god tako ibretim između ovog i onog, ni jedno mi na kraju ne bude jasno, ali jasno vidim da sam tu gdje jesam ostao na istom mjestu, plivajuć' se premorio a još uvijek ni tamo ni vamo, zato bih vam prvo poručio, onako da iskrenije ne mogu: Uhvatio sam život na foru, i shvatio koje veslo je najbolje. Radom se čovjek spašava. Gledao sam čovjeka kako plače, jer je nekada imao sve, a onda postao sirotinja. Bio je magnat, ali je sve izgubio jer se povjerio pogrešnim, i plače, muka mu, suze, na glavi se vidi, hoće krv kroz oči da iskapi. Ali onda vidim dolaze mu nadređeni, a on se od rada i huje sav preznojio, curi niz njega potok rada. Taman što mu prišli direktori kojekakvi, onaj znoj se sa suzama pomiješao pa se cakli više nego što i bi, a on od huje ni primijetio nije da je iskop'o tri put više nego ostali, još se nasmija od nevolje kad njih ugleda, a jedan od njih reče: Evo, ovo vam je dobar radnik, uradi tri put više, okupan u znoju ne štedi se, a još sretan smije se. Ustaj dragi moj, kopanje si položio. Ima jedna pozicija za Tebe, de nadgledaj ostale, ko god ne bude k'o Ti, kući ga pošalji.
I tako za manje što je mogao zaplakat opet, posta od onih što planiraju, računaju, i pare ubiru za pamet, a jok za snagu. Spasi ga rad. Dobi opet odjelo, auto, čast, titulu.Eto vam dragi moji dio mene, jedan veliki dio, kad mi je najteže uzmem da radim, i što me više muči i boli ja više zapnem, pa ako pomislim da nemam šta, izmislim nešto, slažem i sebe i druge, ne zaboravljajući zamolit Boga da mi oprosti, i uhvatim se u koštac sa svim što susretnem ne bil' poslije mene bilo bolje. I sutra kad sunce izađe, meni se nekako najviše sjaji ono što ja uradih juče, naprosto čovjek da pomisli u tim trenucima: Eh da mi je svaki dan, gluho bilo, kakav komad budale, da me kako iznervira i nevolje mi kroz prašinu u oči baci, u mjesec dana bih i brdo pomjerio. Kamen po kamen naravno.
Bojim se da je nemoguće napisati nešto o nekome, bilo šta o bilo kome, preko noći, pa tako i dane trošim na tok. Životni tok. Pustim i dan i noć da prođe, da provjerim, osjetim, sažvakam i progutam konekciju koju sam prethodno napravio, i gledam taj zid od riječi, da li stvarno govori ono što hoću. Međutim, zapisat ću i da je jednom jedna budala nakon toliko posmatranja zaključila da još niko nikad nije uspio u potpunosti da kaže ono što jest mislio. Ono što je trebalo biti rečeno, čini mi se neće biti nikad. Ali, da kucnem u drvo Bogu hvala meni je super, jer i kad ne kažem baš sve to, armija mi aplaudira. Jer barem i dio mojih riječi, bolji je od nečijeg kompletnog životnog opusa. Evo gledam ljepotu ovog "šljunka, šute, poluzacementiranih i nahrpu nabacanih riječi", smijem im se, smiju se one meni, čekamo taj trenutak, tu odskočnu dasku, da zavirimo kako je pticama, da odemo među zvijezde što kraće je moguće, i objavimo se. Ja svoje riječi, moje riječi mene.
Osjetim neku bol u plućima, ne mogu je doktorima dočarat, osjetim da će kad odskočim mnogo ljudi pogledati gore, ostati bez jezika i mozga dok budem gore išao, pa me početi zvati, jer takvi su ljudi, a zmije me neće zvati, a kad počnem padati, jer gravitacije hvala Bogu još uvijek ima, nismo je istrošili, eh onda će svi dobiti jezik, i mozak i pametovati kako su nekad pametovali, i kako niko nije bio dovoljno pametan da njihovu pamet prokuzi, i da im se sad kao narod treba pametno izviniti.
Bit će to lijepi trenuci, imat ću puno širi horizont, još samo da me prsti posluže, pa da opišem tu jačinu koja mora postojati da idem gore, pa onda kako odjednom prestane i počnem padat dole, sve jače i jače. A šta je umjetnik ako ne zna da će morati ići gore, ali Boga mi i dole. Jal je budala, jal kakav konj. Ali ne znam za ostale, kod sebe kad kazem umjetnosti, uzmi, igraj se sa mnom, najviše volim jednu igru; Nazvao bih je bolesna vatra. U tim trenucima osjetim u tijelu vatru. To se desi u momentu kad ja pišem, redam riječi po svojoj volji, a osjetim i vidim, čujem i smijem se od dragosti licima koja to čitaju i ostaju zatečeni, i njima u nogama vatra, pa u plućima pa odjednom se uhvate kako ih srce opominje, udahni bolan, da šta još pročitaš, a ta igra, ta vatra luda, eto što je zovem i bolesna, haman bi ubila čovjeka, garantujem i tvrdim do smrti, najljepši je osjećaj ljudski. Nikad ni vidio nisam te ljude, osjete isto što i ja, citiraju me, pišu moju rečenicu, strahovito sam nepokretan u tom momentu, osjetim težinu svojih nogu, ko da se gravitacija u mozak smjestila pa mi sve teško, a i drago, milo osmijeh, sreća, čin predstave najkraći, al' najbolji. U sebi vrišitim, izvana samo smješak. Sretan sam. Bolesna vatra je bila cilj, a da sam godinama prije pokušao da opišem svoj cilj, svakako bih vam ovo pisao iz ludnice. Ljudi bi me tamo smjestili. Ovako, ja sam među ljudima, normalan i pošteni čovjek, hodam uspravno, kako mi je Bog propisao i kako se hoda oduvijek. Ne gledam u nebo, ali ni u pod. Ni kriv ni dužan, ni fatalan ni ružan. Samo sretan i lijep. Od bolesne vatre, bolestan, eh dragi moji, postao sam ovisan. I evo mi i sada ubrzano tijelo diše, postaje neizdržljivo, ne mogu više, gledat ću čekat ću, budit ću se da vidim... Stranice na kojima moja riječ piše.
Želim dobrima od srca svako dobro, ponekad jednostavno osjeti se potreba da se napiše nešto o sebi, iako je nemoguće, iako nema smisla, iako je toliko teških riječi, ipak, dobro je.
A kako i ne bi!