Preživio si...

Osjetim potrebu koju rijetko osjećam, pojavila se onako naglo, dosljedno, kako samo ona zna, i predstavlja moj porok, moj spas uvjeren da je sve moje što podijelim, osjetim je i nisam tužan, tjera me da s vama podijelim jednu istinu, jedan vodopad života, čovjeka koji je vjerovatno za udžbenike najvećih istraživačkih centara, samo što još nije umro, pa svjedoči sam sebi, a ja ga evo opisujem vama, nekako sretan i tužan u isto vrijeme; sretan što ga uvijek, još uvijek, mogu pitati nešto, čega ne mogu da se sjetim, jer je hvala Bogu živ, a tužan što će sigurno jednom, hvala Bogu umrijeti, jer ne daj mi Bože te tegobe, da se i vrijeme pokvari, stane, pa da ljudi prestanu umirati, od jazluka i nesreće tih svjetskih razmjera, od tih životinjskih ljudi svjetskih razmjera, morao bih sam sebi muke prekratiti. Ne daj mi Bože.
Priča je po istinitoj priči, događaji su po bijelom životu, u crnom svijetu, odjek moje duše dok sluša drugu dušu, dok i ja i vlasnik druge duše pričamo o koječemu, kojekakvim životnim valovima što ih plima u zalazak sunca donese. Recimo dok ja pričam sa vlasnikom namućene duše upravo o teškoj tužbi da plima nije kad zalazi sunce, optužiše me ljudi da ne znam, ja bijaše dovoljno pametan da im odgovorim, sunce izlazi do određene tačke, tu kaže eselamu alejkum, i onda počne da zalazi. Poslije te tačke je sunce pri zalasku, i onda zađe, i ja i ti tu ništa ne možemo. I dok ja tako sa vlasnikom pričam kako me ta neka budala napade jednom zbog sunca i plime, vlasnik to upija bez pogreške, bez upita viška, bez sumnjivog treptaja oka, onako savršeno uglađen gospodin života, pomislio bih da ne umijem ni sabirati do tog broja, koliko je on knjiga pročitao, a kamoli slova progutao. Ja i on o tome, o suncu plimi i teškim unikatno ljudski-bolesnim optužbama, pričamo mi o tome kao potpuni blizanci, čitav život razdvojeni, ponovo jedan do drugog, k'o da se razumijemo stoljećima, i u mene nemirna duša zapita me kako tek tako da te razumije, onaj što te do juče ni poznav'o nije. A i fakat je, nije viška ni duševna dilema, neko ili nešto iza ovog čovjeka mora stajat, inače bi se srušio svojom jednostavnošću. Ja sam ga posmatrao, onako laički, znajući da me pri prvom pogledu prokužio i skontao moju namjeru, prepunu pitanja, ali znajući i da on zna da ja to znam, i da se i dalje pravi pušta me, bez imalo uvrede, bez straha, bez nemira, nastavlja svoj rad, tj. ništa, samo što sad šuti, ali ipak radi nešto golemo. Nervira me. Nisam mogao ne početi verbalni rat, ne bil' oduzeo nešto od čovjeka koji ne da ništa, a ja hoću. Ne radi sebe, časti mi ništa mi od njeg' i ni od kog ne treba, usta su mi sposobna za svoj hljeb reći dovoljno pametnih, ali mi treba da nešto ostavim, što je možda i uzvišenije od mene, a da to ni ne znam, a kad svi skupa budemo pod zemljom, neki će to tamo pripisivati baš meni, govoriti kako se kroz daleku historiju to veže baš za moje ime. A nije vala ni to bitno.Na kraju krajeva nekih, prije ostalih krajeva, ime će mi se promijeniti do tada barem jedno deset puta, nego je čini mi se svaki dan sve više, najbitnije da to ne ostane u historiji, nego da se tjera svaki dan nova generacija omladine da to povlači, svejedno razumiju li oni išta od toga.
Upitao sam ja tog čovjeka, šta ili ko ubi njegovog šejtana, pa tako blaženo živi, hem se ne čuje dok hoda, hem govori dok šuti, hem kad gleda ne da gledat u oči, a nit je na struju, niti je na zrak, niti je monitor... nit je čovjek. A čovjek jest. To znam, vidim ga. Šutio je neko vrijeme, pa mi je rekao:
" Svaki dan kad ustanem, osjetim bol u leđima, drhtaj u rukama, suze u očima jer im smeta svjetlo, sve manje vidim, osjetim zbog toga i strah u mozgu, pogledam na sat probudio sam se tačno minut prije nego što je trebao zvoniti alarm, razgledam oko sebe, ništa što nisam dotakao juče, danas nije drugačije, ništa što nisam popravio juče,danas me čeka, sve, život, sunce, zrak, ptičija pjesma, pokvaren aparat za kafu, srušena slika što čeka čvršći ekser..sve je baš isto ko i juče. Bude mi drago da je tako, dok ne dodem do ogledala. Onda vidim da su, kurvini sinovi pas im mater, svi oni isti, a samo ja ostario, samo ja drugačiji, samo ja sa novom borom, sa težim kapkom, sa jačim bolom. SAmo ja starim vrijeme mi se ruga, tek što sam ust'o a poželim opet san. NIšta nije tako veličanstveno kao san, kao spavanje. Čovjek bi najradije da ga se odrekne, da ne mora da mu se prepusti, počinje da ga mrzi, oholo ga odbija, bori se, i dok pukne dlan o'dlan, već je u njemu. Ne može bez njega, voli ga, ne želi da se ikad probudi, jer sve postaje lakše, i aparat se popravi, i ptica ljepše pjeva, i sunce jače grije, skoro da se čuje kako gruji kroz zrak, i život ljepši..i onda se probudiš. Šta da čovjek uradi snu, osim da mu svaki noć kaže ,opet Ti, baš sam Ti nedostajao, a kad se probudi da mu hrabro poruči: gamadi, da me tri put jače tjeraš od sebe, večeras ćeš me opet tjerati. Lakše čovjeku proći dnevne tegobe dok tako hrabro započne dan.
Ja nisam sinko neko ko te ne razumije, čak što više ja razumijem i zašto me Ti ne razumiješ. Ja itekako dobro zamislim sliku i o moru i o suncu, i nekako mi je sve to lijepo, ali kad spomeneš ljude, uprljaš mi sliku, pa mučno, a odavno licem ne govorim. Lice svaka budala vidi, pa lako je skontat šta mislim. Ja sa sobom prvo dobro porazgovaram, i sva sreća pa je Bog odredio da se taj dio ne vidi, a onda tek pustim da ide dalje od mene, ono što ko biva imam za reći. Nemam ja puno lijepih stvari iz života da Ti pričam, zato sam ovako jak. Baci na mene šta god hoćeš, vidjet ćeš da ću preživjeti. Al' ne bacaj mene na me, ubić'u se ko da gledam.
Prije negoli sam i mogao progovorit ahbabu moj lijepi, imao sam čudnu naviku: Posmatrao sam ljude bez prestanka, i u tim godinama najčešće pitanje je bilo, što me gleda onaj džindas. To su bili ljudi koji su za moje pojmove imali ogromne ruke, prevelike i naizgled preteške bajke, strašno uvećane noge, i što je tada bilo najgore, razmišljao sam kako je njima težak život; Oni ne mogu stati u krevetić u kojem su sve moje igračke, oni se ustvari ne mogu ni igrati... i baš kad sam poželio da ih upitam, da li ste dobro, uvijek bi se našao neko ko bi me za ruku, tegleći odvukao sa mjesta tog mog istraživanja, i ja bih i dalje šutio sa prtom druge ruke u ustima. I onda sam slušao danima; Jel progovorio, neka polako sad će. Još malo, još je mali. Ja ljudskih kreatura, ko da u onolikim glavama ništa nemaju.
Vidiš ja sam od malena posmatrao život sa strane. Bio sam povučeno dijete, ostala djeca su se plašila mene, a njihovi roditelji mojih roditlja. Volio sam da šutim i bio sam samim tim zločinac. Posmatrao sam djecu koja su bila kao i ja, i manja i veća i ružnija i manje pametna, i kad bi neko zapeo pri slaganju sslagalice, ja bih prišao pokazao mu prstom kako i on bi nastavio dalje. Ni tada nisam progovarao. Sviđalo mi se što i oni kojima pokažem šute, samo nastave, neki se nasmiju, neki me ljuti pogledao. Nisam znao ni za jedne ni za druge zašto to rade. Prošli su ti dani, čini mi se najbrže, došla je nova zgradurina, sa puno više ljudi sa groznim parfemima, sa puno više mojih vršnjaka, sa groznim idejama, i sa puno više nelogičnosti, od kojih neke ni danas ne mogu da odgonetnem. Uvijek sam recimo išao u tu zgradu opremljen svim i svačim, iako ništa od toga nisam tražio, želio sam papir, olovku, neku manju torbu da ne držim to dvoje u rukama, i želio sam slobodu. Danas me oči zabole kad pomislim da moje dijete možda nema slobodu koju želi, a ne zna da se izrazi kao ja nekada. I ne samo moje, jednostavno zabole oči kad pomislim da bilo koje odgojeno i lijepo dijete ima taj problem. Ja sam morao da pišem neke različite brojeve, pronalazim logične sličnosti između njih, morao sam da pišem slova kao male crteže tako istančane, lijepe uvezane poput najljepših goblena, i po cjeli red tako identičnih, iako nisu ništa značila. A ja sam samo povremeno želio da naslikam nešto, uz pomoć olovke i papira, i volio sam to više nego pojesti užinu. Jednom sam naslikao portret onog čovjeka, koji je stalno bio sa nama u velikoj zgradi, po cijeli dan. Nekako mi je baš ličio na njega, međutim grupa vršnjaka kojoj je sve to bilo nešto novo neobično, sumnjivo, oteli su mi crtež i odnijeli ga upravo tom čovjeku. Kada ih je pitao ko je ovo uradio, pokazali su svi na mene ogorčeno glasno izgovarajući ON. Zatim je taj veliki čovjek prišao i upitao me; Jesi li Ti ovo naslikao, Aha odgovorio sam. Rekao mi je svaka čast, ovo je prelijepo, ali ti treba da radiš druge stvari. Svi ostali su bili ljuti, gledali u pod zato što se nije desilo ono što su očekivali, iako ne znaju šta su očekivali, veliki je čovjek uzeo crtež stavio u svoju torbu, i nastavio sa pričom, koju priča svaki dan slično. Već tada sam imao čudan osjećaj da me mrze svi oni koji su očekivali neočekivano, a dobili ništa. Nešto samo neočekivano. Vidiš, dok Ti ovo pričam, zaboli me lijevo oko, vidio sam juče taj crtež.. Teško prepoznatljiv bilo kome osim meni..." "Kako, gdje ste ga vidjeli?", upitao sam ga..-" Pa vidio sam ga na izložbi. Ona velika bijela zgrada je proslavljala 100 godišnjicu postojanja, sada više nije bijela, nema u njoj niko. Ko je bio tada, sve neki novi ljudi. I taj crtež je na zidu, potpisao ga je profesor likovne kulture, umro je davno. Umro je i onaj veliki čovjek što sam ga svaki dan slušali, što nam je bio glavni. A mene nekako uhvatila mučnina, zločinačka krivnja mi se javila, osjetim nešto teško, što sam to ikada uradio, vidi danas, ljudi nemaju mira ni pod zemljom zato što sam ja tada uradio nešto dobro, stvarno je to bilo remek djelo, i danas bih poznao tog čovjeka uz pomoć ovog crteža. Nekako sam tada to smatrao najvećim problemom, a evo i danas me muči. Iako sam preživio sve to, nikada nisam mogao ni sanjati da će me život od tako malih broja krvnih zrnaca u jednom tako malom tijelu, učiti tako velikim stvarima. Čovjek je kriv za sve, po svemu, za život za smrt, za postojanje, za strah i nemir, za uspjeh i ljepotu, za visine, za dubine, za čovjeka, za još jednog, za sreću..Čovjek je kriv za sve što preživi. Znaš nisam samo odatle naučio sve, to je tek bio uvod u početak.. Velik je život koji moram opisati, previše strašan za brz tok. Morat ću polako u djelovima..." "Dobro, imamo vremena i prostora. Vi slobodno crtajte, pa ću vas ja usput upitati"
Ovaj čovjek mi je besplatno otvorio svoju dušu, vidjet ćemo šta još ima da kaže. Sreća pa mi je duša bila budna, spremna da sve ovo razumije, čini mi se da je enciklopedija otvorena.
-nastavit će se-