Vajanje..

Imao sam hrabrosti uvijek u životu kad sam je trebao imati, kad se to od mene tražilo, kad su me svi gledali i buljili, očekivali nešto ili potez ili grešku, ili skok ili pad. Stotine lica, izgolačenih očiju, svi sa svojom namjerom, jedni da se usreće jer sam uspio, drugi da se usreće jer nisam, a ja sam imao hrabrosti, i pod najvećim pritiskom postizao asove, u svakom smislu, međutim nikada nisam igrao tenis, sam protiv drugog, uvijek sam igrao neku igru sa više ljudi , i to nisu bile utakmice to su bili ratovi. Vodili smo rat protiv druge ekipe, i ma koliko hrabar i dobar da sam bio, nikad nisam čuo da je jedna osoba odnijela pobjedu u ratu. Nešto poput izmišljenog nacionalno heroja. A to ne postoji. Ja se nisam bojao ustati kada svi sjede, nisam se plašio reći što jeste, iako možda nisam znao posljedice. Nikada nisam imao prijatelje, ne vjerujem u njih još od djetinjstva, jer znam da uvijek odlaze, oni najbolji oni najdrazi. Nestaju, jedan po jedan svaki na svoj način napuštaju, bez pozdrava bez prilike za opraštanje, ne postoji trenutak kad rastajemo i to odnesu sa sobom. A uostalom što će nam to, otići će svakako, ovako samo malo okrutnije kako bi odlazak bio značajniji i konkretniji. Kako bi se duže pamtio predpostavljam. Nauka kaže da su životinje tužne jedino kada ih se napusti u starosti, a do tada samo glume da bi postigli svoj cilj. Taj životinjski instikt i samopobjeda bi trebala biti medicinski fenomen. Svaka životinja kada jednom osjeti tu tugu odlazi i najčešće napušta sve, i gazde, i sreću, i ljude, i društvo, i život! Nešto poput kitova samoubica, samo što kućni ljubimci to rade tiho i neprimjetno, ostavljaju najčešće privremeni, ali svakako žal za sobom. Ta životinjska hrabrost je skoro pa nerealna. Ali postoji. Ne možemo birati u životu puno toga, ne možemo skoro ništa. Možemo samo život oblikovati, vajati, a onaj prvi oblik gline, koji nam bace, koji nas zapadne, ustvari može ispasti najljepša struktura ikada stvorena samo je mi moramo imati takvu u snovima, i onda ih početi ostvarivati iz dana u dan. Taj početni komad niko nikad ne bira, samo može provesti život posmatrajući ga i ne želeći prihvatiti da je to što jeste. Ne želeći raditi na nečemu što je potpuno neobrađeno, i dok drugi dobiju napola uređen oblik, vi ste dobili neugledan neujednačen oblik što vas na prvi pogled plaši. I uredu je to. Jednom ćete to sigurno reći sebi. Pitanje je dana, trenutka, sekunde, momenta kada čovjek u sebi prelomi sve do tad čvrste grane odbijanja da uspije, i najglasnije sebi kaže kojim će putem dalje, a toliko tiho da to niko ne čuje. Samo ga onda vidimo ako se zateknemo na tom putu.
Mene danas iznenađuje činjenica kako ljudi ustvari puno toga ne znaju. Usmjeravajući sve svoje snage, a ima ih dosta, u pravcu jedne strane svijeta, zaboravljaju na druge tri. Takođe zaboravljaju da ideći prema samo jednoj vratit će se tamo odakle se krenuli i mi protiv toga ništa ne možemo. Biranje puta je borba a ne sreća.
I pored te sulude hrabrosti, kojom sam često znao zadiviti publiku skačući sa visina i od po 9-10 metara, dočekujući se na noge, i svih sličnih gluposti kojima sam izazivao žviot, ovog puta sam ostao tužan, napušten, usamljen. Sjetio sam da je moj komad gline ustvari spao sa oblikujuće sprave, pušten da luta poput djela rakete kada ostane u svemiru, i naizgled nema nigdje puta, i dok promislim kako put života nema saobraćajne znakove, ustvari čujem iza sebe da nekom već smeta, i okrećem se, dok me sa strane guraju, samo zato što postojim i tu sam na sred raskrsnice izbezumbljem isprepadan, i svi proizvoda strašne zvukove, tjerajući me bilo gdje samo ne tu i tako iznova. I mogao bih ja i sad da se snađem, ali kada vas idol, vizija i enciklopedija života vrlo jeftino gurne u taj svemir, ne izgovorivši ništa, kada vas ostavi jedina ruka u koju ste vjerovali, ustvari shtavite da imate viška dvije ruke koje ne drže ništa, lutaju zrakom bez cilja, i kada vašu sreću, vaše životno krstarenje poput velikog čvrstog broda na mirnom moru, po lijepom i sunčanom danu ustvari potopi vaš kapetan, tek tada se u vama budi neka životinja, čisto kako biste preživjeli a poslije, za razliku od životinja zapamtili to potonuće, zapamtili kako ste nisko bili, i imate samo jedan cilj. Da što prije izronite, jer neke druge sile su odredile koliko dugo možete da ronite, i vaša glinena skluptura je sada na iskušenju, na velikim mukama prelomljena, i samo su dvije moguće opcije: Ili izranjate ili ne. Za oboje postoji objašnjenje. Za oboje postoji i život dalje, koji će teći svejedno uspijeli vi ili ne. Rijeka još nikom nikad nije oprostila što se igra s njom. Ako ne možeš da ideš uz nju, ići ćeš niz nju, ako se budeš opirao ići ćeš ispod nje. Kratko. Teško je krenuti u novi dan shvatajući da je to početak vašeg plivanja po životnom moru, bez kompasa, bez ruke, bez ičega, sa opašnošću od svega što donosi bilo koja pučina. Nije teško, strašno je. Ja to najbolje znam jer počinjem to da osjećam. Glinena kreatura je sada opet postala samo jedan neukusan oblik. I sve očigledno, kreće ispočetka. Ne znam jel to mora da se desi, ali bih sigurno izabrao da se ne desi, da sam mogao. Izabrao bih krstarenje i dalje, kakvo god bilo, jer kad imaš gdje da staneš, kad imaš na kog da se nasloniš, nekako Ti je sve lakše podnijeti. A kad nemaš ni to, onda ustvari skontaš da ni ne trebaš da podnosiš, jer to nije ništa nešto gubljenje vremena za traženje novog oslonca. Podnošenje bi u prvoj riječi objašnjenja trebalo da ima riječ: figurativno. Dok jedni podnose, drugi odnose, čini mi se da je to uvijek tako bilo. Ali kad odlaze oni što ih volite... Čini mi se da sam svojom glinenom drugu tek rekao zdravo. I opet, ne znam jel zbog hrabrosti ili zbog čega, ali znam da jedan dio gline moram i načeti, kako bih od toga nešto i napravio. Kamen je kamen, dok se ne počne tesat. Ali i kamen postane dijamant. Tako bar kažu. Sam ili sa drugim. Svejedno je. Nema predaje. Moja glinena kreatura poprima oblike, i u njoj više nema mjesta za sve. Skoro pa ni za kog. A jednom će svako odgovarati za svoje kreature, svoja krstarenja, i potonuća dakako.