VANREDNO....

Preporučujem uz čitanje ovog posta: youtube, nađite Yan Tiersenn La chute ; i pustite ga dok budete čitali..možda tako neko uspije da shvati...

It was all about this: My friends, I told them to go. My enemies were terrible and were coming, and I didn't know... Some strange kind of feeling was taking me, while I had time to think. In start there was none time, but soon after I had it enough to get cold, and to think..
When You get in a such position, You don't understand many things. I didn't also.
First bad thing was that I belived. Uvijek mi kažu nada posljedna umire. Definitivno postajem pristalica ljudskog svjedočenja: Ne vjeruj nego djeluj. Nadao sam da će sve biti ok. Nadao sam se cjela dva dana. Onda sam na najgori mogući način shvatio da neće.
10 sekundi... amplituda od plus 2 do minus osam Celzija, ukupno 10 stepeni, zalazak sunca, i početak pakla.Sve za manje od 10 sekundi.
Do tada sam pokušao sve. Ono što je ljudski mozak izmislio, sada je druge ljudske mozgove pobjeđivalo. Obzirom da jesam virtouz za volanom, ali još uvijek daleko od genija, pozvao sam Genija. Došao je pokušao odprilike slično što i ja, malo više i malo bolje sa malo boljim alatom... i opet neuspjeh. Prvi poziv u pomoć. Moj prvi poraz.
Na sceni, Lav koji ne želi da se probudi. Pao je u komu izgleda, i nema snage da se probudi. Došla je i dodatna snaga, možda od najjačih koja je mogla doći upravljana od strane najjačeg (umom) čovjeka koji je mogao doći za takvu situaciju.
Al počet ću da ga ne spominjem više, jer zaslužio je samo u lijepim stvarima da se spominje. Gigantski proizvod života je.
Scena je postajala sve okrutnija. Publike je bilo sve manje, minusa sve više.... Bezuspjeha takođe.
Trajalo je kratko.. bio sam u punom svjetlu čak mi je i smetalo sunce...
Kako glupo od mene. Pomislio sam i da mi smeta na momente, kad mi je odsjaj šoferšajbe išao drito u oči a nisam se mogao micati... kako samo glupo psovah vatru, a zaboravih da ona ponekad i ugrije... Trenutak dva, čudne prirodne pojave..trenutak dva posljednje nade... Nestaje. Sunce mi je reklo zbogom. Ali do sutra.
TO do sutra je moglo značiti bilo šta: zavisi kako za koga: Nekome laku noć, pokrij se dobro, nekom dobro veče uživajte u našem koncertu, nekome: Dragi gdje si ostavio onu knjigu da malo prije spavanja pređem... a nekome: Dobro došao u proizvod koji je nastao pokretan tako da ništa ne ide kako treba.
Upravo tako. Prošlo je sat vremena. Hladno je. Mnogo je hladno. Nije li čudno, o malim stepenima, o čak negativnim vrijednostima pričam sa prvom rječju mnogo. Prirodna Ironija zar ne... Nakon milijardu pokušaja, i nakon više poziva, neko je bio na putu prema meni. I tada sam već se osjećao grozno. Bilo je idiotno gledati u toliku prazninu. Sve je bijelo. Asocijacija na čistoću. Od sada meni je to asocijacija na .. okrutnost. To je obavezni dio traume da mijenjam principe. Pa oni i postoje da bi se mijenjali zar ne ? Pao je mrak, pala je moja snaga palo je mnogo toga.. Samo je rastao osjećaj.. neki čudan čovječiji tik da se kako vrijeme u nevolji prolazi sve više boji, sve više trese, i kad na to sabere zimu, snježnu mećavu, glad, neispavanost, umor, želju da sebi ne pokvari tri dana groznice dobrile, jednostavno postaje.. izgubljen. Zamišljajući da gledam u nebo, koje nisam vidio molio sam se, pokušavajući dozvati barem mjesečinu... Možda bi mi to mjesec rado i uradio, jer sam toliko puta posmatrao i divio sam mu se, malte ne da smo postali jarani. Ali između nas je bilo isuviše prepreka, da bi se i pokušao probiti.Možda je. Ne znam. Čudno je kako ne znamo za toliko toga, i toliko toga zaboravljamo samo zato što ne znamo rezultat. Ne vidimo ga. Sram da nas bude. LJudi to nazivaju suludim pokušajem. Meni je trebalo zaista nešto suludo. Razmišljajući o onome što sam uradio, sjedeći u mraku i ledu, sjedeći samo sa nadom, i ovim osjećajem kojem ne znam ime...zaspao sam. Sanjao sam. Probudio sam se jer sam osjetio led na obrazima. Bile su to produkti neke jake emocije u polusnu, zaleđene. Sanjao sam očito nešto tužno. Mnogo tužno.Ne znam. Vratio sam se među budne, i vidio da se ništa nije promjenilo još uvijek sam bio na mjestu na kojem sam najmanje želio da budem. I to me ubijalo . Ne volim da me ograničavaju, moj duh ne podnosi kavez... kao kućni ljubimac umro bih vrlo brzo, vrlo tužan i vrlo nesretan.svakako bih i mnoge ostavio takođe vrlo nesretnima, jer ljubicmi se po pravilu vole.... kao čovjek još uvijek pronađem neko rješenje..dobro za sve..Ubija me osjećaj bezpomoći, nemogućnosti da se uradi išta što bi moje čovječije stanje učinilo dobrim, koliko je za čovjeka dobro. Sad sam bio čovjek koji treba da se ponaša kao životinja, a ja priznajem nisam to vježbao. Već sam bio i opet u nekom polu-delirijumu, onom negativnom ovoga puta, kad je stigao poziv i moj novi puls. Srce se probudilo, srećom nije zaledilo. Još uvijek. Pomoć je stala. Daleko od mene...Čak ni pomoć nije mogla do mene doći. Čak je priroda toliko okrutna bila da ma nauči, oduzela mi je i tu nadu. Ostaje nada...hm... dobro ostala je samo nada da ću preživjeti. Silnim pokušajima već sam se odaljio od mjesta, u koje bih se sad rado vratio po zrno toplote, na mjesto na kojem me vjerovatno ne bi odbili, i naprosto je postalo nemoguće boriti se protiv sve veće bjele mase, sve bržeg vrtloga snježnih pahuljica, i još tonu metala i goriva pretvorenog u led. Već sam podaleko bio odmakao, na žalost prema dole. Sada bih morao ići prema gore, što je bilo nemoguće. Znam jer sam probao. Ostalo je nešto malo struje u najvećoj bateriji koju zovu akumulator. DObio sam poziv da idem opet prema dole, dokle to bude moguće...Negdje ćemo se kao sresti. Servo kočnice odavno su prestale da rade. Ručna je bila rizik sam po sebi, da kad je počnem koristiti da neću moći prestati. Zaledit će. Već odavno mi je ostala samo nada da ću preživjeti. ODlučio sam da o tome ne razmišljam nego da počnem. Krenuo sam protiv svih ovih stvari koje sam već naveo, bez svjetla, bez ocrtanog puta, po sopstvenom osjećaju, da će mi ovaj put uspijeti da radim samo onako kako m i s l i m je pravilno. Išao sam. Polako. Moram sam gurati tonu. na zimi. na ledu. i taman kad sam došao na nizbrdicu, pritajeno se radujući shvatio sam da je još uvijek početak pakla. krenuo sam ali tamo kuda me vodi priroda. Naravno to mi se nije dopalo, i trgajući svaki atom snage, pokušao sam upravljati brodom kojem je 98% funkcija otkazalo, a koji je mogao susresti samo led. Jedino što sam mogao raditi je motati točkove, klizaljke i gurati gdje zatreba. Išao sam krivinama, pravcima, ali je jedina prednost ovakve hajke na čovjeka u meni bila što brod nije mogao ići prebrzo. U takvoj situaciji led je obuzeio i dio ležajeva, pa se točkovi nisu okretali isuviše puno puta. Išao sam polako. Pokušao sve. Šlepanjem drugog automobila je samo izazvalo propadanje još jedne dacke na mostu preko pakla. Bilo je uzmi ili ostavi, sam ili nikako, protiv prirode, ili nikoga. Odluči se. Osjećajem da već isuviše vremena nisam učinio ništa, nisam želio da dodijelim to idiotskom životnom fantomu kojeg svi različito zovemo, još koju minutu. To me tjeralo da neposustajem jer sam znao da ću na kraju biti heroj.Kakav god. Tu ili ne više... Krenuo sam u trku sa svim i svačim, sam protiv svega. Ukoliko se neko zapita zašto nisam zvao mnoge još... Jesam. Postoji jedna mala spravica koja mi je davala oko 800 cifrenih adresa za moj vapaj u pomoć. Mnoge sam želio poštediti, istina. Znao sam kako su proveli posljednjih 36 sati. Malom broju nisam vjerovao do Te mjere, da ih ne bi počastio svojim pozivom, određene sam izbjegao jer nisam znao ko su, određene nisam mogao dobiti, i određeni su bili uskraćeni za priliku da mi pomognu jer je ta mala kutijica postala preteška za moje ledom okovane prste, i onda se našla ne mjestu kuda druge gaze. Pokušao sam je samo uzeti i staviti u brod, čisto ne izgubim sebi tako dragu stvar. NAstavio sam dalje, sad sa smrznutim prstima, sa stomakom koji je bio sve više mrtav, i kao da se počeo javljati protuosjećaj onom sa početka; Kao da me nešto tjeralo svakim korakom sve više, da idem sve dalje, kao da je puls ponovo ubrzavao, kao da mi je temperatura ponovo rasla. Počeo sam da razmišljam i tako, ali i tako da pustim da priroda uradi sve što ja ne moram. Sjetio sam se dakako i rečenice: U oluji moli se Bogu, ali i veslaj prema obali. Ovog puta od prirode sam iskoristio nizbrdicu, i led. Klizio sam koliko sam mogao polako, i onuda kuda sam mislio da treba. Čak i u brodu kazaljka Celizija je bila zakucana na instrumentu koji pokazuje temparaturu. Naravno, za dno. Nije mi to mnogo značilo. Ponovni grozni osjećaj se javio onda kada sam pokušao da manevriram i rukama i nogama, i svhatio da jednu nogu skoro pa u potpunosti ne mogu pomaći. Od neke čudne protureakcije moje, na draž koju mi je darovala zima predpostavljam. Izašao sam iz broda, i suludo ga pokušavao drugom nugom usmjeravati dok klizi, samo da ne ode u kanal jer bih isuviše teško ga tu ostavio, ali isuviše teško tu preživio s njim.
Uspio sam jednim djelom, drugim mi je snijeg sa strane nakupljen pomogao i još malo tragova koji su tu ostali od nekad...
I kad sam već pomislio po milijarditi put da neću imati snage da dođem do prvih svjetala, ugledao sam nešto čudno. Bila je to rotacija grtalice. Srce je počelo i previše da lupa. previše da me bilo strah da će iskočiti i zalediti se u momentu kao u filmu. Da, i tako počnete razmišljate kad se tako visoko nađete. U minusima visoko. Grtalica mi je bila sve bliže, držao sam se jednom rukom za volan, jednom nogom za led, jer sam samo tako mogao stajati, sa jednom, i usmjeravati kilograme i kilograme da klize tamo gdje treba. Razmišljao sam i o Rimljanima, kako su rijekom pomoći drvenih splavova prenosili tone i tone teška kamenja. Pomislio sam kako mogu oni, moram moći i ja. vjerujući opet da čovjek nema granica. GRtalica me ja zamalo pomiješala sa snjegom, da se nisam izmakao i priljubio uz svoj brod na vrijeme. Neka mi se ovog trenutka nešto desi, ako lažem da u tom momentu ne bih ništa drugo uradio nego plju... tog idiota u lice, i rekao mu samo da ne zaslužuje da živi. Ne smijem to reći to znam, ali bih, i unaprijed svjestan svog grijeha uradio bih to. Čak se udostojio i da mi bibikne, dapače brinuo se da me ne potkači... eh tek sad sam osjetio neki led na licu opet, ali ovaj put budan, i ne iz tuge, već iz isvuše velike i prejake prašine, oći su samo željele da se zaštite, od prašine pokretane grtalicom, i moje "zaštite" pokretane bijesom.. Mislio da mi je to sve, spas i radost, a ustvari ništa mi nije dobro donijela. Isuviše sam suludo očekivao da nam se čuda dese, jedino onda kada nama trebaju. Vjerovatno jer je i vozač imao preveliki osjećaj kontrole, i vjerujući da ima apsolutno pravo da prođe, da to treba i da iskoristi, ne bi li osjetio minus na svojim rukama. Prošao je, a prošao sam i ja dalje... odužio sam s ovim textom jer se po prvi put prisjećam svega, i jako sam ....
Prošao sam nekih još 200-tinjak metara, drhtanja straha, emocija, iscrpljenosti, leda na trepavicama, očima i nosu, dišući dovoljno tek za jedno novorođenče, koristeći plastični strugač za snijeg sa šoferšajbe, strugao sam tako i sebi sa čela, jer sam mislio da nije normalno da imam led po čelu i kosi....
ugledao sam par ljudi koji su trčali prema meni, vidjevši me tek sa nekih 20-tak metara od mene, jer je tu nekim čudom bila i rasvjeta, krenuli su, galamili, prihvatili me ,i vodili. Hendikepiran u tim trenucima, zaista nisam razumio suze na njihovim licima. U šlep kamion su me stavili u kabinu u rupu kroz koju se prilazi motoru iz kabine, i postavili me da se pokušam odletiti. Zatim su sebi skratili pola života pokušavajući natovariti mog lavića, moj brod, na plato predviđen za to. Uspijeli su nakon sat i pol vremena. Krenuli smo po ledu koji je već zahvatio i niže djelove. Mnogo niže. REći ću Vam kasnije. Išli smo vrlo polako, bilo je toliko hladno da je kamionu otkazalo struja. Palili su novine hodajući oko kamiona, da opuste sve moguće žice i metalne djelove... nekako smo stigli vrlo brzo na Pale, i onda prema kući. Usput su mene ostavili u hitnoj pomoći. Sve vrijeme u vožnji sam polubudan slušao njihove priče, na neki način divljenje, upotpunjen sa nevjericom, i strahom šta bi bilo kad bi bilo. Zaključio sam da me vole. dobro je nastaviti živjeti znajući da Te neko voli. Imaš zašto i da živiš. Kažu da čovjek koji je imao prijatelja, imao je za što i da se rodi. Ja evo izgleda imam. VOlio bih mnogo toga uraditi, ali bi to bilo vraćanje na lice mjesta, gledanje u lice koje nema obraza..ali to je sve dio prošlosti...sada.Dijagnoza je bila nadasve čudna, i nerazumljiva, neki stepen promrzlina, stanje nego šoka, čiji prefix ne znam ni slušati a kamoli napisati i izgovorit... i nije to valjda ni bitno više... sada je heroj bio radnik hitne pomoći.. nemam više tu titulu.. možda samo kod medicinske sestre kada su joj ispričali odakle sam im došao... i kako...
Tek danas sam shvatio koliki je put, nešto malo manje od 6 kilometara... ja u put...
I think life gaved me the best session, but the woorst, from all I sow , on seminar...
Now I think I have one more page in life to turn. What ever I do, from now on, I hope I will do not forgeting this unit.
I didn't belive. I lived. You have totally right to say that I was weak. I have totally right to say, it didn't kill me, it made me stronger, it made me this way: One again. And I'll do it once again if it's necesarily... I survived.