. . . Ruž@ . . .

Nakon jučerašnjeg divnog sunčanog dana, doduše hladnog, al lijepog za oko i dushu, danas nam je nebo pokazalo kako zna biti maximalno okrutno, i kad pusti kishu ne zaobilazi nikoga. Tako to obično biva, kažu.. Poslije sunca dodje kisa,poslije duge takodje, poslije veselja najčešće suze... a ustvari jednom se zamislih, zasto je to tako ? Pa onako, saberem i oduzmem, pomnozim ponesto i opet saberem i oduzmem...i onda cudno=?!?! Zakljucim da ... upravo smo sami si krivi za takvu situaciju... Cudio sam se nekad onim "loodim" filozofima koji su govorili da je dzaba price, ustvari sve oko nas je onako kako mi vidimo..hmm.nesto slicno..De facto , ovo je sad orginal moja recenica, zapamtite. Sad se ustvari slažem s njima svima, a i sa Svojom recenicom. Upravo je tako, i nikako drugacije. Nekom je zlato samo zub, a nekome vrijednost o kojoj sanja.. Vanzemaljac kad vidi piramidu, rekao bi: SubhanAllah, a mi im se eto divimo non stop, i cak iste zelimo naci u avliji..heh... cudno cudno, al ziva bica su takva. Ista al nezasita… Dajte lavu komad sirovog mesa, on bi vas poljubio da moze, a dajte ga covjeku on bi vas ubio da smije,iako je dobio meso. Kad vec pomenuh poljubac, da Vam ispricam kako je samo malo zablude i covjekove gluposti jednog ludog umjetnika bacilo na koljena, pa ga je poljubac kostao skupo...preskupo za njegove uslove...
Kako je covjek bio toliko zaslijepljen, pa je budala poljubio ono sto nije trebao. Ni manje ni vise nego ruzu. Ovako mi je sve to ispricao umjetnik:
"... Istina bila je to jedinstvena ruza. Prvi dan sam je ugledao nakon sto pade neka cudna barijera... Ograda je to bila. Metalna. Pa zamjenjena. I na lice dana svima lijek za oci izviri jedna ruza. Crvena. Krvlje crvena. Tamo. Stoji. Gleda ona mene gledam ja nju, i tako svaki dan.Prvi dan sunce, a ona onako "sunca" se. Lijepa, a ja gledam. Meni jos ljepsa, nekako mi domaca, kao da sam se rodio gledajuci istu. Zanjiha je vjetar lagano, a ja izludih od ljubomore, kako je on moze tako dirati a je ne mogu. Ona, poput divlje macke u dusi, prihvati igru...Njise se... Tamo vamo, kao da me doziva..ja je gledam... i moje oci igraju tu njihovu igru, kao ljubomorni LAV iz kaveza ja gledam, bijes mi na licu, pjena mi iz usta hoce...I misli vec igraju tu igru, nesvjesno ja sam dio igre... Shvatam. Ruza je kao dijamant, pravi urnebes medju onima koji je zele.. A ja ? Zelim je. Mora biti moja. Suvise sam stvari "izsharmirao" u svom zivotu, da mi jedna ruzha ostane neostvarena zelja? Ne, Moram je imati. Moram. Po svaku cijenu. Cak i kad je bilo jedno jutro, poprilicno suncano i mirno, prolazio sam pored svog "vrta iz snova", i opet je bila neodoljiva. Rosna, ponosna, prkosna, divlja a tako pitoma nevina. Jarka, uredno održavana, strogo zabranjena, u tudjem vrtu, ustvari je postala SAVRSHENA... VOlim zestoko, jarko, volim ono sto u meni nadje onaj dio sebi drag pa ga zavoli, volim to sto i ona pozeli da joj se priblizim, volim zabranjeno....
I taj dan sam je takodje pogledao i nastavio svojim putem razmisljajuci kako? Koji je najbolji nacin prici, oduseviti cvijet, zaintrigirati ga, i natjerat cvijet da se preda meni, a da cvijetu ne kazem bas si kao ruza. ! Huh komplikovano...NApravio sam plan. Jedini plan u zivotu koji uspijeva, da se nikad ne zaboravi, jeste onaj da se sve sto se mora desiti da se desi. Samo. Spontano. I tako ja krenem u "akciju" jednog dana, prepun zelje za samopouzdanjem. Moram je imati, samo sam to izgovarao. Na putu prema njoj sam se zamislio... Cesto mi kazu stavi sve crno na bjelo, saberi i oduzmi, pa reko da Vidim koji su joj minusi,pored silnih pluseva... Prva dva minusa ustvari jesu dva krvolocna retrivera sto je kao princezu cuvaju od mahnitova poput mene. KOntam i da je zlatan retriver je samo malo gluplji nego covjek, hoda na 4 noge a ne 2,al opet voli da pojede nista manje nego prosjecan insan. Pa uzeh usput par dobrih "bataka", reko bacit cu im, dok se pozabavim ruzom. Dosao sam. Tu sam. I ona je. Gledam je. Gledamo se. Na um mi pade njen najveci MINUS. Ruza ima trnje. Suvise sumnjam u sebe, da bih vjerovao da me bas ni jedan trn nece ubosti, pa rekoh sebi, budalo looda, zar si i pomislio da ce biti lako. Ulazim u "vrt" onako, naoruzan "batacima" i svojim "sarmom". Kerovi su vec tu, jedan pa drugi i ja im s osmijehom bacam "batake". Glupani crni, vec su ih na pola pregrizli cim su ih "schombali" svojim krljustima. CCC Zasto li su bas oni dobili naziv zlatni, pored recimo mene ovakvog?!. Krenuo sam prema ruzi. Tu sam, zelim je sto prije uzeti i odnijeti samo sebi.TO blago. Taj dragulj, meni tako drag...Al bas pred njom...spopade me nesto vela havle... neki glupi osjecaj krivice... Pogledah je onako nevinu, bespomocnu pred mojim "sarmom" ... nisam siguran jel kisa nadolazila, ili je pustila suzu, znajuci da odlazi. Meni. Jel to od tuge ili one suze „srecnice“, kako li ih vec zovu…. Napusta to gdje jest.I onda se u meni prelomi.Pa covjece, covjek si od dva covjeka velika proizvod, dodji sebi, upravo tu gdje jesi, zar da unistis sto jos neki covjek napravi...?! Kao da samar udarih sam sebi..Odlucih da je ostavim na miru. Nek ide sve do đavola! Al ipak, samo cu je poljubit i pobjeci glavom bez obzira.Nisam ucinnio grijeh sa fizickim dokAzom, nece joj srce puci, poljubac je i nakon 9 mjeseci poljubac....samo ce me privremeno pamtit, bar TOLISNO sam zasluzio... koji sam levat bio, nisam ni sumnjao da me nikad nece zaboravit, jer ne ljubim se ja tek tako. Lud sam, pa jos umjetnik. Kazu takvi samo ljubav, i poljupce znaju dati, a to nije dio nauke, to se ne moze "znati". Mozes se rodit, i to imati. Taj dar... Poljubih je, i to potraja. Bolesno od mene, uzivam ja,al jos bolesnije vidim da uziva i ona. Jos samo sekund reko i onda cu nestati, bataci su sigurno vec pri kraju. KAD .-... Odjednom. Ja ljubim a ruza kao da se izmace. Ne otvarajuci oci, pomislih mozda se kaje? Nisam ni zavrsio s mislima, kad me prodje neki ruzan osjecaj hladnoce, znoj me pocasti jos jednom turom, i kao da poljubih TRN !?!?! Osjecam vrelinu na usnama...Znam to je krv.Nesto progutah prilicno tvrdo, al i dalje osjecam samo bol. Ne znam jel zato sto me nesto udarilo tako naglo, ili sto me prekinulo pa ne ljubim svoju ruzu i dalje. Vec cujem i "rivere" kako zalajase...sve su blize... Ispred ociju mi mrak, pa po sjecanju krenem ka izlazu Ruzina vrta? Zelim pobjeci, u meni hiljadu jezika, svi vriste, gubim se... trcim prema vratima...Reko nisam joj se ocito dopao. I dalje hladan znoj, vrelina sa usana mi vec dolazi do grudi, u ustima neka mala rupa, gadan osjecaj u stomaku, sve to ucini jos tezim... Patetika me zgramba poput meduze... Zar je to sve sto mi je moja ruza mogla dati, pomislih. Onako idealna. Zar da me zaboli, da mi ranu napravi...rana ce proci,al pitanja nece nikad... Al ocito sam jos jedan minus predvidio: "Tako Ti je kad ljubiš zabranjene tudje ruže, jednom se moraš i ubosti!!! " , reče mi Ružin momak Dok sam zatvarao vrata, s vanjske strane....!!! "

Vec sam bio skoro zaspao, slusajuci ovog umjetnika, meni onako dragog, dok nisam cuo posljednje rijeci ? Al dok sam "otvorio" oci, umjetnik nesta...izgubi se..vjerovatno suvise pitanja koja nece nestati ga natjerase da sa mnom igra igru duhova… vjerovatno mi ne zeli dopustit uzitak da ucim na njegovim greskama...vjerovatno... Za par dana mi je poslao telegram rekavsi da misli da je neuljudno zvati Ruzinu bracu, psima, i da su oni bataci ustvari bili par drvenih iverica, jer su momci bili stolari pa su ih uzeli obradit na brzinu... Za BoXERA mi nije ništa rekao, samo je u P.S,-u stajalo: "Tako Ti je sinko, i meni zlato zamijenilo...zub ! "