.... - prvi dio

Nije postojala moja namjera da budem ovo što jesam. Sad vjerovatno, i da hoću ne mogu birati i mijenjati svoju ulogu. Ostavljen sam od mnogih, danas me ne čuju, a rekao bih još više njih mi dolazi. Treba paziti šta reći ovim što dođu. Šta god da kažem slagati neću. Reći će ljudi, bezgrešan, kako da ne. Unaprijed isključujem opciju nepogrešivosti, jer gledajući sve što sam morao vidjeti, shvatih da ne postoji koji nije pogriješio. Ako do sad nije, sigurno će. E to mogu tvrditi, sigurno. Kako iko išta danas može tvrditi ? Tako što je kroz moje oči prošlo više nego kroz ičije ikada, tako što su moje uši čule više nego što će nečije oči vidjeti ikada, tako što su moje ruke uradile više, nego što će nečije oči ikada vidjeti, a uši ikada čuti.
Primijetio sam između ostalog da su planovi pokornih mrvica na nekoj Zemlji planeti ustvari takvi da ćemo se mi još družiti, pa stoga evo vakat je onda najbolji da se predstavim. Kad ću ako neću na početku vašeg slušanja mene, mog opisa vas, što me nikad niste primijetili, što vas nikad nisam uzdrmao. Jesam vas promijenio, o da to je istina, čak su se neki odvažili i pokušali protiv mene. Srećom, naučio sam da razdvojim nevolju i hir, pa tako danas svima koji su pokušali, zbog hira i kompleksa da me zaobiđu, ne samo da nisu uspijeli; po mom sudu sad im je još gore.
Ja sam svjedok. Tako su me barem postavili jednom, i koja je slava došla uz to nije mi ni žao, koliko bi bilo inače. Ali nisam posvjedočio puno toga. Nisam u stvari ničemu, uzmeli se u obzir da nikada kada je to potrebno ne mogu posvjedočit. Moja savjest je, istina čista, ali neprimjereno je nazivati me svjedokom, kad ja nit mogu progovorit, nit mogu slagati. Ja, kao prva moja najveća vrlina, samo pokazujem. Optužili su me nebrojeno puta da liječim. Ne nisam, nikada još nikog nisam izliječio. Samo pokazujem pojedinima: možete to ili ne možete to. Uglavnom mi na početku ne vjeruju, uglavnom na kraju bude kako sam rekao. Nije mi drago što moram primjećivati sve ovo. Kako dobro tako i loše, dakle ne biram, nema izbora, samo gledam.
Ljepote se smjenjuju, dolaze i prolaze, a ja gledati moram, i pokazivati. Ovim što su tu, kako je bilo, onim što će doći kako je sada, i tako vječno. Morao sam gledati majmune, onako čovjekolike. Danas moram gledati i ljude, ovako majmunolike i nikako mi nije jasan taj povratak, to naginjanje historiji. Posmatrao sam i bivao oduševljen ravnotežom u životinjskom carstvu. Stvarno to nije svijet vjerujte mi, to je više nego carstvo. Znam po tome što ljudi nikada nisu mogli ni približno dobrog učiniti životinjama, koliko su one ljudima. Ja sam zapamtio vrijeme kada su se životinje smjele ubiti iz samo tri razloga: Da se čovjek odbrani, da se prehrani, i iz milosti. Ja sam zapamtio, ali to je dakle prošlo vrijeme. Ništa nije magično kao priroda. To vam garantujem, niste ni mrvu postigli, koju priroda ne može uništiti. Ono što mi se dopada kod prirode je to što je to majka koja ne pravi izuzetke. Od svih majki, rekao bih jedina. Ah kako je dobro posmatrati promjene, one brzinom svjetlosti, u onim ljudima, mračnim, prepunim mraka. U nevolji te hodajuće najpametnije kreature, tako postaju povezane, prepune neke sile, koja im nadoknađuje sve vrijeme koje nisu vjerovali u nešto uzvišeno, jače od njih samih.
Moja uloga dakle nije da liječim. Nije u suštini ni da spriječim. Moja uloga je da pokazujem, pa da ljudi liječe, spriječe, ili predvide. Ja sam im ništa pri tom svemu, ali i najbolji oslonac, zavisi šta žele. Ne odbijam ljude, ko me pita pokažem mu i pritom ne slažem. Ali što više živim ljudi me manje pitaju. Ne znam kako ih nije strah. Ja sam strah izgubio davno. Još sa prvim, dostignućima, kako su ih tada zvali, prestao sam da se bojim. Ono što od ljudi dođe, samo još nenormalnog može iznenaditi. Plašim se jedino, da ću i ja uskoro postati nebitan, potpuno stran, hladan i siv, onako polumrtav igrač, čija je osnovna uloga postati suvišna. Tada će sve uloge svakako postati suvišne, ali kad god je do sad tako bilo, moja je bila najvažnija.
Da bismo nastavili svaki oblik naše komunikacije, moram biti iskren i otvoriti se koliko god mogu, pa ću s tim u vezi podijeliti nešto što me danima muči.
Niko nikada prije nije bio optuživan, koliko ja bijah.
Te sam kriv što su ljudi neraspoloženi, te sam kriv što se ne održe sve manifestacije, te sam tako neljubazan da se mijenjam baš kad ne trebam, te sam povezivan sa pojavama s kojima nemam ama baš nikakvu vezu, osim da ih posmatram.. ali eto. Valjda su ljudi takvi, dodijele Ti što žele, i onda Ti sude po tom. A garantujem, nema objektivnog sudije. Jedan je, Uzvišen je, samo zavisi kako ga ko poštuje. Svako ima svoje. Primijetio sam da u odnosu na prije, mnogo manje ljudi vjeruje u uzvišenije. Zato je danas tako, gdje god okrenem glavu, ili je dim od požara i buke od životinja koje bježe od vatre, ili je vode i blata, od silne zemlje koju je poplavila. I ribe na krovovima kuća završe. Ja samo gledam, pišem, zaboravu ne dam.
Doći će vrijeme, puno će me više pitati ubuduće nego sad, kako bi znali šta je bilo s vama, a ja ću znati i postojati i tada. Znat ću im reći, gdje ste griješili da oni ne bi, gdje niste a mogli ste znat ću im reći i ko sam. To sam evo godinama učio, i pokazali ste mi: Upoznaje se tako što se kaže ko si.
Hah ?
Dobro: "Zdravo, ja sam vrijeme, i što me manje budeš pitao, manje ćeš prepreka sebi postaviti, a više uspjeti. Obrati mi se samo i samo iz nevolje. Inače, nećeš je ni imati previše. Danas sam takav došao, da sve manje i manje nevolja, samo vaši lični sukobi. Lični koji češće postaju nacionalni, regionalni... kontinentalni. To sami birate, ja nikad ne dolazim po to, ni s tim. Ja sam tu samo da pratim. Grozno mi je. Vjerovatno bolje od onog što sutra dolazi, to sam jedino sigurno naučio. Za sad mi je super, da ne bude gore. A bit će.
Bilo mi je drago, do sljedećeg susreta...