Naših par minuta...

Pišem noću. Mnogo više ljudi sanja, dok ja ostvarujem taj svoj potajni povremeni san, da me ljudi razumiju, da ista sila savlada i njih dok čitaju, kao i mene dok sam pisao. Da budemo u tom trenutku jedno. Zar ima ljepšeg osjećaja, od tog nadzemaljskog magnetizma, kad ja pišem, gledam oči onih što čitaju, a kad oni čitaju gledaju moje ruke što pišu, drhte i jedni i drugi, beskompromisno se razumijemo, tiho klecajući nogama podržavamo, otežano dišemo, ali smo skupa, ja tad već napisao, oni tada tek da pročitaju. I to je naših par minuta, neotuđivih, nezarobljivih, ničim nezamjenjivih, bolesno neobjašnjivih, ali svakako neodoljivih. Nikada ništa nisam objavio da nisam osjetio da će se ovaj trepet pojaviti kod barem nekoga. Osjećaj me nikad nije prevario, pa stoga, suludo hrabro kaže; Ti čitaoče uživaj, jer živiš u vremenu u kojem ja tek počinjem kao skladište riječi, neskladno ali savršeno zabavno složenih, a ja ću da uživam što imam priliku da živim u vremenu u kojem je već neko fasciniram mnome. Eh to je bogatstvo. Kolekcionari mi zavide, al' ne zalijećem se previše. Oči su ljudske gladne, i sve dok imaju mojih slova u rezervi, dobro je meni, kad nestane slova, a oni oči otvore, teško meni. I ja sam takav, jer sam čovjek. Samo ne tražim riječi, tražim praznu hartiju prepunu inspiracije. To je sve. I remek djelo je tu. Još jedno. Prepuštam se bez problema noći. Lakše je. Teško je u trenutku suhog dana, po bijelom svjetlu izgovoriti riječi koje treba da se pamte noćima, jer tu u prolazu, ljudskom, prolazu čovjeka pored čovjeka, malo toga se kaže što se treba zapisati. Uglavnom su najistinitije, vrtoglavo lijepo rečene istine, zapisane negdje pod polusvjetlom, nalivperom, duboko zaglavljeni u noći, autor i njegove riječi, usamljeni, sretni u tišini, i mirnoći što ih okružuje. Osim dana i noći, još uvijek nigdje drugo nisam bio, ali jedno znam: ništa ne djeluje tako na moje organe kao što je noć, polutihi život, poluživa tišina. Nekom jeza, nekom merak. Meni svakako vjetar u jedru. I kad razmišljam o jedru, pored svih kratkotrajnih namjera da dan podjelim sa vama, nekako su mi sve te dnevne teme, previše malo značajne za noć, prelagane da iznesu teret slave, moći i magične putanje svačijih misli koju donese noć. Zbog toga, a i zbog historijskog duga, osjetim potrebu da s vama, jer bolje ne znam, podijelim priču o čovjeku, mladiću, dječaku koji je samo jednom u životu zamolio.
Priča se da je hodom ispred sebe nosio pojavu, kao što najveće jedro nosi zrak, oblak, nervira ljude,ali nekako milo, pa ga gledaju, s poluosmijehom, ne znajući šta bi drugo, jal bi ga za vrat svi uhvatili, ali da na pseći način ljubav iskažu, jal bi ga samo pozdravili, a uživao je kažu, i znao da uživa u tome. U ponosu svog dostojanstva, velikog kao najveći osvajački brodovi, istovremeno mal svojom malenkošću poput mravljeg koraka, i njegov je svaki naredni pravio tolišno buke, ali u ljudima stvarao toliki urnebes.
Sva njegova veličina, ustvari nalazila se u njegovoj, tako gracioznoj sitnoj potrebi za prostorom, za zrakom, za hranom. Priča se o njemu mnogo toga, sve što se sjetim, reći ću vam tako mi ovog sjećanja, ali nekoliko krajnje nevjerovatnih stvari se veže za njegovo ime. Kažu da se hranio ljubavlju. Uvijek je nekog volio. Pa kad bi ga izgubio, čitav bi mali grad o tom pričao, svi osim njega, i kad ga upitaju, on samo odmahne glavom, pogleda u drugu stranu i nastavi svojim putem. Uvijek je imao put. Kažu da je svaki pas, mačka gušter u malom gradiću nastalom kao luka, bio njegov prijatelj. Kad se sve sabere bilo ih je jako puno. U nekim zapisima se navodi da su ljudi bili ljubomorni na ta njegova veličanstvena prijateljstva, ali da su šutili o tome. Ribe što ulovi kažu, držao bi malo, razgledao, "upoznao se" s njima valjda, i onda ih lagano spuštao u vodu. Nikada ni jednu nije pojeo, a ni jedan mu ribar iz gradića nije bio ravan. Sva njegova djela nisu ni u jednom trenutku nikada nagrizla njegovu skromnost, čiji je bio potpuni vladar. Jedini pjesnik u tom kraju iz tog doba, spomenuo ga je u jednom od svojih djela govoreći: "... i kad gledate takvog mladića, oči Vam postaju bolesne. Tijelo počinje da se grca, organi zakazuju, srce počinje da urliče, a oči Vam se ukoče, posmatrate ga i ne možete prestati, a ne znate zašto, i što duže taj trenutak traje, to se dublje zarazite. A ništa od toga on i nije kriv. Skroman i prepun ljubavi, kad se ogleda u moru, na površini vode se ne vidi ništa, samo pokoji talas kao da mu se more smješka, vrti se ispred njega. Veličanstven svaki pokret, stvarao je scenu poput onih najljepše viđenih u koloseumima najvećih gradova, sa glumcima uveliko preplaćenim..."
Ne znam kolika je vrijednost danas, svih osobina koje je imao, ali istražujući o tom anonimnom velikanu pronašao sam i ovaj zapis, kaže:
" ...Tih je dana cjeli grad bio u vanrednom stanju. Ne viđahu ga mnogo, kao obično. Ljutito je posmatrao na ljude i kad ga vide, vrlo malo govorio, gledao ispred sebe. Bio je ljubitelj čiste prirode, ali tih dana njegova priroda...narav.. bili su čini se jedva obuzdani. Nikom nije nanio zla, ali tada je zato bio raspoložen, u to se smijemo kladit. Počeli su čuvari reda da se raspituju za njegovu veličinu, nazivavši je pogrdno i grubo sve češće. Kažu postao je bjegunac. Bježi od ljudi. Očigledno ih je izuzetno dobro upoznao. Kažu jedno vrijeme su po životinjama znali da je u blizini. Gdje god vide čopor pasa i mačaka koji se međusobno ni ne nagaze a kamoli napadaju, znali su da je on, jer niko nije bio tako dobar ukrotitelj prijatelja kao on. Međutim, nije bio sam velik fizički, nego i umno očigledano, kažu da je znao razgovarati sa životinjama, čak i sa biljkama, a neki tvrde da su ga vidjeli kako se obraća moru, a ono mu uzvraća osmijesima, uzbrkanošću, pa kad on ode, ono se smiri.
Legenda se malo malo primakne, pa odmakne od svega vezanog za njegovu pojavu. Ganjali ga kažu jer je bio ohol, grub. Svi su znali da je to apsolutna izmišljotina, da se za njega ništa takvo ne može vezati, ali bili u dilemu jer ne znahu puno takvih ljudi, za njih je bio enciklopedija živa, sa hiljadu pitanja i ni jednim odgovorom. Niko ne bi javno te priče potvrdio... Ali priča je potekla odande odakle joj je najlakše i odakle najteže bujice ljudske mašte ali i gluposti kreću. Junak je kažu sa svojim životinjama pratio neke lijepe oči, neko rajsko tijelo, neko mlado žensko srce, nikada dajući do znanja da ju prati. Zasmetalo je to kažu njenom neuspjelom udvaraču, koji je ujedno bio i čuvar reda i zakona, iako tada zakon nije postojao, smatralo se da se riječi pametnih čuvaju." Danas se nažalost samo čuva zakon, ali nije ni blizu onog što je nekad bio...", i shodno sili svoje veličine, nešto manje od dva metra visine i manje od metar širine, bilo je sve što je udvarač, gonič nudio sobom. Uposlio sve svoje suradnike ni u čemu, da skupa s njim traže, tragaju za likom o kojem su sve oči ovisne bile. Pustio je priču, naivne ljude povukao sa sobom u glupost, kako to obično pametni ali sa ograničenjem urade, zavadio sve sa svakim, pa ondao upravljao ljudima poput ovcama.
Kažu, bijes je izazvao kada je životinje jednu po jednu počeo zatvarati, govorivši kao je još samo jedna životinja ostala, on.
Jedne noć, kad se mjesec, saveznički sakrio, i opustio grad svjetlošću, kad je mrak zagrlio svaku kuću i ulicu, došao je prijatelj života, i krenuo životinje da oslobodi. Toga dana zamolio je kažu čovjeka u luci, više od pola sata ga molio dok ovaj nije pristao. Pristao je kažu čak se i rukovao s njim, što je bila rijetkost za vidjet. Niko nije znao o čemu su tada pričali, niti je čovjek htio progovoriti.
Te noći je počeo da beščujno pušta životinje, dok su čuvari reda, uključujući i veliku, u ljubavi zalutalu gromadu, prispavali sa debelim granama u rukama, oštricama i svim tadašnjim oružjima. Sve su životinje kažu tiho, kao na prstima izlazile, međutim kad je jedan od pasa, debeo i težak, istovremeno bolestan, ostao u "ćeliji" neimavši snage, krenuo je junak i po njega. Obgrlio ga koliko je mogao, prošao pored čuvara, od kojih je jedan imao i jedino vatreno oruzje u gradu, nikad još upotrijebljeno, popularni Makarov, od kojeg je više stradalo onih koji su ga htjeli iskoristiti nego bjegunaca... Međutim, tu noć se statistika promijenila. Pri samom izlasku bolesni pas je zacvilio od muke, što je probudilo gromadu. Iz sna prepadnut, uzeo je makarova, opalio u pravcu junaka, od čega su životinje počele da urnebesno skaču iz jedne stranu u drugu. Sve su čuvare reda napali psi, grebali mačke, a i ptice su kažu iz mraka počele da krište. On je nestao u mraku.
U luci su se čula vesla. Kažu da je molio za malu brodicu, ručne izrade sa poluizderanim platnom, da mu je proda gazda, zauzvrat mu davši jedino što je imao svoje. Par bisera koje je vješto izvadio iz mora. Rekao je da je volio dva oka, da se jutrom budio da ih vidi, sada mu je to zabranjeno i shvatio je da mora da ide. Gazda je pristao, i tom brodicom je krenuo na pučinu.
Ujutro je cijeli grad bio drugačiji. Crkvena zvona su se oglašavala tiše. Krvavi tragovi do luke, nikom nisu dali mira, i priča je krenula, tiho od jednih do drugih vrata. Za par mjeseci, na stijenama sjeverno od luke, pronašli su ribari u djelićima, ostatke drvenih greda, dobro obrađenih da čuvaju jedro, poneko "rebro" čamca, prelomljeno, ali i veći dio platna sa krvavim flekama.
Prošlo je sigurno godina za dva života od tada, niko nikada više nije rekao da ga je vidio. Ni najstariji ljudi nisu oprostili njega, nikome. Zvanično niko nije bio kriv, sam je sebe u sukob bacio, pa pobjegao. Još je bio i optužen. Ali se nije vratio. Vratili su se ostaci. Ta dva oka su se snašla, čak i potomci hodaju gradom, i ni u najvećoj mašti ne zamišljaju, kome je njihova mati bila na meti."
Jeli se promijenilo vrijeme ili ljudi ? Po nepravdi, ljudi su ostali isti. Poveličini, skromnost više uopšte nije u igri. Čovjek je danas evoluirao do niova bolesti u mnogočemu, iako to vješto krijemo, bježimo od toga i ćutanjem sve prihvatamo, ali .. za nekadašnje pojmove, danas ne žive ljudi, niti se plaše pakla. Danas živi pakao, i ne plaši se ljudi. Postali su samo hodajuće kreature, ljubav izumire, a junaka više čak ni u pričama nema. Sablasno izgleda puna ulica, sve srca i oči a nigdje čovjeka.
Mene iskreno najviše dira što ljubav boluje, rak ljubavi je u poodmakloj fazi, samo gledamo i puštamo, od svega junake volim jer su uglavnom voljeli. Ja se jutrom budim sa željom da posadim neku voćku, kao jabuku naprimjer, ali se plašim da će me ljudi osuditi, pa na kraju možda i pojesti, napraviti gozbu od moje utrobe, kada jabuka da plodove u obliku srca. Danas je ljubav grijeh, a nekad je bila najveće blago. Jesmo li siromašni gledajući kroz vrijeme, ili smo puni vremena, gledajući kroz siromaštvo. Ljudi su voljei sve, pa i sebe. Danas ne vole nikog. Samo sebe.